Diskusija o eutanaziji - ožiljci nacističke prošlosti

Joseph Goebbels bio je marljiv pisac dnevnika. "40.000 je uklonjeno, još se mora ukloniti 60.000“, napisao je tako Hitlerov ministar propagande u siječnju 1941. Ta kratka opaska je zapravo značila masovno ubojstvo. Od početka 1940., njemački liječnici su uz pomoć njegovatelja sustavno ubijali psihički oboljele osobe i invalide. Bespomoćni ljudi su ubijani plinom, lijekovima ili su ih jednostavno puštali da umru od gladi. Od 1. rujna 1939. Njemačka bila u ratu, a ljudi s psihičkim ili fizičkim hendikepom proglašeni su za „teretom,“ koji je morao „nestati“.

"Lijepa smrt"

"U vrijeme nacionalsocijalizma je na područjima pod njemačkom vlašću od 1939. provođenjem eutanazije ubijeno oko 300.000 ljudi“, objašnjava povjesničar medicine Gerrit Hohendorf, predavač na Institutu za etiku i medicinu Tehničkog sveučilišta u Münchenu. On je upravo objavio knjigu "Smrt kao oslobađanje od patnji. Povijest i etika eutanazije od kraja 19. stoljeća u Njemačkoj“. Eutanazija u Njemačkoj znači "dobru“ ili "lijepu“ smrt i riječ je o temi o kojem se u ovoj zemlji stalno pokreću nove diskusije.

Ubijanje osoba s hendikepom za vrijeme nacionalsocijalizma, poznato kao "Akcija T4“, bio je bezobzirni i nemilosrdni oblik eutanazije. Njome su bili pogođene one grupe stanovništva koje su nacionalsocijalisti smatrali "beskorisnima“ i čija su stanja liječnici proglašavali "bezizglednima" – što je značilo smrtnu presudu. "To su bili psihički oboljeli ljudi, mentalno zaostali, a s vremenom su žrtve sve češće bile osobe koje se nisu mogle brinuti same o sebi, osobe s poremećajima u ponašanju, a mislim da je posljednjih godina rata bilo i sve više fizički bolesnih, pa i prisilnih radnika i radnica koje su nacisti smatrali nesposobnima za rad“, kaže Gerrit Hohendorf.

Povijesna odgovornost

Ideološka podloga za nacionalsocijalistička masovna ubojstva predstavljala je knjiga psihijatra Alfreda Hochea i pravnika Karla Bindinga iz 1920. godine pod naslovom "Dozvola za uništavanje bezvrijednog života“. "Binding je iznio ideju 'nekažnjivog milosrđa' i zapitao se: na koje grupe bi se ono moglo odnositi? Prva grupa na koju je ukazao bili su oni koji bi zbog svoje teške bolesti pri punoj svijesti i mole da ih se ubije", objašnjava psiholog i psihoterapeut Michael Wunder, član Njemačkog etičkog vijeća. Autori knjige su zatim ukazali i na drugu grupu ljudi: one koji su teško bolesni, ali ne mogu izraziti svoje želje, pa ni želju da umru. „Postoje li ljudski životi koji su se toliko ogriješili o zakon da je njihov nastavak za njihove vlasnike i za društvo potpuno bezvrijedan?“, zapitao se Binding u svojoj knjizi i odgovorio potvrdno: i takve „individue koje nisu vrijedne života“ moraju biti ubijene "iz samilosti“.

Hoche i Binding su osobe nad kojima bi trebala biti izvršena eutanazija definirali kao one koji se svojom voljom mogu odlučiti za samoubojstvo i one koji nisu u mogućnosti izraziti svoju volju. "Time je dvosmjernost rasprave o eutanaziji od početka jasno formulirana", kaže Wunder. Štoviše, smatra on, kada se uklone neke jezične formulacije, riječ je o vrlo modernoj raspravi koja do danas nije izgubila na aktualnosti i brizantnosti. Ključno pitanje je pritom: tko smije odlučiti je li neki život vrijedan življenja ili ne? U nacionalsocijalizmu, liječnici su u više od stotinu tisuća slučajeva uzeli sebi pravo odlučivati o tome – i to je imalo strašne posljedice.

"Suština cijele stvari je na koncu da se otvara jedna problematična sfera u trenutku kada se prekorači granica aktivnog prekida života i kada se liječnicima preda odgovornost ili im se da mogućnost da odlučuju o vrijednosti ili bezvrijednosti ljudskog života“, kaže Gerrit Hohendorf. "Jer na kraju upravo to čini onaj tko nekoga ubije ili mu pomogne da se ubije. Iza toga stoji želja ili namjera da se taj život prekine.“ Stotine tisuća ubijenih za vrijeme nacizma pod plaštom eutanazije i danas opominju da budemo posebno oprezni i odgovorni kada je riječ o „pomoći pri umiranju“, konstatira taj stručnjak.