Europa počinje u Plovdivu
17. ožujka 2019Kada sam prvi put stajao na jednom od (danas samo) šest plovdivskih brežuljaka, Bugarska je bila neka daleka zemlja. Nije još bila članica Europske unije - ni na papiru, ni u glavama. Pa tako ni na mom radaru. Bilo je to moje prvo putovanje nakon što sam odrastao u neku europsku zemlju izvan EU-a. Kako čovjek može učiniti svoj svijet malim! Kada danas mislim na Plovdiv, uopće više ne mislim na Bugarsku, već na Europu. Moj osobni pogled na taj grad u središnjoj Bugarskoj, u dolini rijeke Marice, između balkanskog i Rodopskog gorja, u sudbonosnoj europskoj godini 2019. karakterizira ono što općenito vrijedi za Europu i EU: nema rješenja svih problema niti njihovog odsustva niti nekog čudesnog recepta niti onoga "živjeli su sretno do kraja života". Postoji samo širenje horizonta, jedan prostor koji djelomično oblikujemo zajedno, a djelomično odvojeno, u kojemu nije sve bolje, ali se mnogo toga približilo.
Grad sedam brežuljaka
U godini 2019., EU je u Plovdivu ponovno prisutan kao što to nije bio još od onih euforičnih dana pred ulazak u zajedničku europsku obitelj 2007. Jer, ovaj grad je (zajedno s talijanskom Materom) ove godine kulturna prijestolnica Europe. Tako je Europa tijekom čitave godine u gostima Plovdivu. To je prvi put da je ta čast pripala jednom bugarskom gradu, a pravo je čudo što je Plovdiv uspio iz konkurencije izbaciti i glavni grad Sofiju. Grad smješten na sam povijesnih brežuljaka, grad u kojem su svoje tragove ostavili Tračani, Grci, Rimljani i Turci, slavio je zahvaljujući svojoj bogatoj povijesti svojim kulturnim značajem, a svakako je tome doprinio i njegov povijesni amfiteatar usred Starog grada.
Nada zvana Europa se vratila u Plovdiv, moto bugarske kulturne prijestolnice 2019. glasi: "Zajedno". Sigurno nisam jedini koji je imao teškoća sjetiti se kada su se zadnji put te dvije ideje slavile s ovakvim entuzijazmom. Jer, kada se pogleda u bilo koje europske dnevne novine između Porta i Bukurešta, Dublina i Palerma, ne vidi se puno toga što ovaj kontinent drži na okupu. A nada u zajedništvo je – blago rečeno – svojevremeno bila puno veća nego u ovoj godini Brexita.
U općoj krizi kroz koju prolazi Europska unija, Bugarska nije iznimka. S jedne strane su stotine tisuća Bugara od pristupa EU-u do danas odselile u zapadnu, sjevernu i centralnu Europu. Kao radni migranti, studenti ili kako se može pročitati u svakoj drugoj udarnoj vijesti u Bugarskoj – kao socijalni migranti. I dok je dio Bugara u ovoj ili onoj formi profitirao od europske slobode kretanja i solidarnosti, ta zemlja se pridružila onima koji na migraciju – shvaćenu kao priljev ljudi iz zemalja izvan EU-a – gledaju s posebno velikom skepsom.
Euforija pristupa
Prošlo je gotovo 13 godina otkako su Plovdiv i Bugarska proslavili primanje u EU. Tada su svi bili sigurni da će se sve popraviti, da će biti novih radnih mjesta, da će se plaće povećati, a korupcija smanjiti, da će se povećati i životni standard, a smanjiti kriminal. I da će svi moći slobodno putovati, kao ponosni građani Europske unije, bez dosadnih viza i ograničenja. Ljudi su mislili da neće više biti Balkanci, već Europljani prve klase. Vjerovalo se da će se EU već nekako pobrinuti za to.
Veliki dio tih nada je idućih godina iznevjeren. Ubrzo se pokazalo koliko EU - osim kada su u pitanju tople riječi ili verbalne "packe" - zapravo malo može pomoći građanima Bugarske u njihovim svakodnevnim problemima. Korupcija, plaće, infrastruktura i kvaliteta života, to su sve stvari o kojima su i dalje svi morali brinuti. Entuzijazam je splasnuo, rezignacija je porasla, i u Plovdivu i u Europi.
"Zajedno" bi, kao moto europske prijestolnice kulture Plovdiva, prema riječima gradonačelnika Ivana Toteva, trebao obuhvatiti zajedništvo vjera (pravoslavlje, katolicizam, židovstvo i islam) kao i naroda (Bugari, Turci, Romi i Armenci) u Plovdivu – s njegovom tisućljetnom poviješću. Moto se metaforički uklapa i u osjećaj zajedništva koji je u Europi dospio u krizu. Ono što razdvaja, bilo da je riječ o porijeklu, nacionalnosti, vjeri, spolu, seksualnoj orijentaciji, pa i socijalnom statusu i načinu prehrane, kao da je na čitavom kontinentu, a možda i u čitavom svijetu, posljednjih godina dobilo veći značaj nego zajedništvo. Do sada Bugarska nije davala veliki doprinos premošćivanju tih razlika – ni u zemlji ni na europskoj razini. Utoliko se izbor mota može doista pokazati pogođenim – ako u godini Brexita iz Plovdiva dođu novi impulsi europskog "zajedno".
Preko Plovdiva upoznati Bugarsku
To je Plovdiv već jednom uspio – doduše, samo za mene osobno. Plovdiv je proširio moj svijet – i za mene će uvijek biti moj prvi aktivan susret s Bugarskom i EU-om. Slično će biti s mnogim turistima koji u 2019. budu prošli kroz ovaj grad. To ne mora biti loše. Naprotiv: to je dobar temelj za upoznavanje Bugarske.
To se najbolje može uz rakiju i Šopsku salatu – koja je i nacionalno jelo jer su njezini sastojci: rajčice, krastavac i bijeli sir u bojama bugarske zastave. Kada sam tu misao prvi put glasno izgovorio, gledali su me čudno. To očito nitko ranije nije primijetio.
Jelo i politika
Tu treba dodati i kačkavalj, žuti i bijeli, te različite vrste mezeta, sudžuk, basturmu. A onda tek dolaze: meso s roštilja, musaka, đuveđ, ćufte, ćevapčići ili svinjski vrat. Sva ta jela su vrlo važna. Ona su temelj ne samo za fizičku ugodu, već i za političke diskusije (koje se prema dobrom običaju iz komunističkog vremena još uvijek najradije vode u kuhinji). Gotovo je nemoguće provesti više od tjedan dana u Bugarskoj, a ne dobiti poziv od nekoga na baš takvu gozbu.
I šta bi bio bolji povod za to nego da se u godini europske kulturne prijestolnice Plovdiva 2019. "zajedno" za bugarskim stolom raspravlja o tome što nas u Europi spaja – ili razdvaja. I da se uz dobro bugarsko vino ili rakiju i dobru dozu humora i ironije nazdravi Brexitu, krizi EU-a, migraciji, socijalnom turizmu, te porazu Njemačke od Bugarske u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u nogometu 1994. koji se u Bugarskoj još uvijek frenetično slavi.