Gnojna rana hrvatske i europske poljoprivrede

Europska i svjetska proizvodnja umjetnoga gnojiva zahvaćena je izuzetnim previranjima, a ništa bolje nije ni u Hrvatskoj. Kutinska tvornica Petrokemija u posljednje vrijeme bilježi više obustava proizvodnje zbog navodnih kvarova na postrojenjima za amonijak i ureu. Ono što se u pravilu naziva javnom tajnom, glasilo bi pritom da je obustave diktiralo - tržište. U svakom slučaju, Petrokemija više nije u većinskom državnom vlasništvu, pa država nema prostora za direktne intervencije u proizvodnju.

S druge strane, posve je jasno da će utrostručena cijena gnojiva, u odnosu na lanjsku proljetnu, izazvati smanjenje poljoprivredne proizvodnje, a tako i prinosa. Sve je na početku prouzročeno globalno rastućom cijenom plina, sirovine za proizvodnju umjetnih gnojiva. Daljnje projekcije kazuju da se europska privreda neće tako skoro u glavnini, kao što je isprva planirano, prebaciti na obnovljive izvore energije. Plin će još relativno dugo ostati gorivo presudno za grijanje kućanstava i javnih zgrada.

Tome se mogu dodati pojedinačne vijesti o ruskom i kineskom smanjenju izvoza gnojiva, kao i američke ili norveške odluke o manjoj proizvodnji. U krajnjoj liniji, međutim, sve se već prelama na višim cijenama namirnica, a u hrvatskom primjeru i posljedično većem uvozu. „Imamo premalo svoje hrane, prehrambeno smo ovisni. Nismo o tome dovoljno vodili računa. Perspektiva nam stoga odavno nije dobra, a sad postaje sve gora“, mišljenja je Željko Lenart, poljoprivrednik i saborski zastupnik Hrvatske seljačke stranke.

Ispuštena sigurnosna poluga

Lenart ujedno spada među rijetke koji su se zalagali da država ne prepusti Petrokemiju u privatne ruke, jer je posrijedi strateški resurs u razvoju domaćeg agrara. „Govorio sam da u njoj imamo polugu za nacionalnu sigurnost proizvodnje hrane", rekao nam je Lenart, i sam Kutinjanin, „onako kako se takvi subjekti poimaju u svijetu. Kao što znate, nije bilo sluha. A svima je znano da je Petrokemija mogla i tako opstati na tržištu, samo da je država dala jamstvo za nabavu plina na otvorenom tržištu."

Umjesto toga, država je praktički dva desetljeća pristajala na ekonomsko iscrpljivanje kutinske tvornice kroz nametnutu cijenu plina, oko 20 posto višu od tržišne. Tako je Ina stjecala ekstraprofit, čak i kad više nije bila u većinskom vlasništvu Hrvatske, a konačno je na ime duga postala suvlasnik tvornice. Sekundirale su banke u ime javnih te obaveznih mirovinskih fondova koje upravo one posjeduju, a uskrativši Petrokemiji redovne kredite kako bi pojačale zahtjev za privatizacijom.

No danas i novi vlasnici kutinske tvornice, Ina i Prvo plinarsko društvo, traže još novijeg vlasnika, oko čega se upravo vode pregovori s turskom grupacijom Yildrim. Sudbina proizvodnje umjetnih gnojiva u Hrvatskoj stoga je neizvjesna, baš kao i, samim tim, ukupna poljoprivredna produkcija. „I ja obrađujem jednu manju količinu zemljišta, oko 30 hektara, pa ne znam što bih točno mislio. Tko će biti u stanju izdvojiti triput više novca za gnojivo? Malo tko je mogao akumulirati dostatne rezerve“, ističe Lenart.

Opasna voćka poslije kiše

Bilo kako bilo, kasno je razmišljati o tome je li alternativa privatizaciji Petrokemije uopće realna. Sve i kad bi ona bila u državnom vlasništvu, a politička vlast nastrojena plansko-ekonomski, činjenica je da ni Ina već dugo nije većinski u portfelju RH. Ne može se ni teoretski govoriti o preostalim hrvatskim zalihama plina kao poljoprivrednom resursu, namjesto energetskom. Za spas kakvog-takvog agrara preostaju zaobilazne mjere, počesto tek kampanjskog karaktera.

„Nikad nismo propustili neku lošu ekonomsko-političku odluku, čim je bilo šanse za loše odlučivanje“, gorko se na takvu situaciju osvrnuo analitičar Guste Santini. Naglasio je da Petrokemiju danas ugrožava ono što i čitav taj sektor u svjetskim proporcijama, ali da je njezinu sudbinu prethodno odredila hrvatska državna politika u dugogodišnjem kontinuitetu. Naposljetku su i svijet i Hrvatska zapali u jednu, pa drugu tešku krizu, dok nitko nije unaprijed smislio mehanizme amortizacije.

„Ispostavilo se da je globalizacija tržišta i protoka kapitala jedan autonomni proces koji funkcionira dobro u dobrim vremenima, a čim se poremete, postane smrtonosna. Nalik je Cesarićevoj voćki poslije kiše, ali je kudikamo opasnija. Pogledajte, recimo, kako su ugrožene ekonomije koje su se oslanjale na jednog dobavljača. EU, odnosno vodeće članice poput Njemačke, nemaju odgovor na takve probleme. Još uvijek nisu ni postavile ključna pitanja, npr. ono je li EU cilj ili sredstvo", rekao nam je Santini.

Neophodna samodostatnost

Ovaj ekonomist rastumačio je zatim da bi članice EU-a morale usuglasiti svoje politike, definirati strateška pitanja i određene proizvodnje zajednički alocirati u neke zemlje među sobom. Europa bi, po njegovu mišljenju, morala imati izvjesnu razinu samodostatnosti, razdijeliti produkciju i smanjiti krizni rizik. Morala bi zajednički bitno ozbiljnije i sadržajnije podržavati tehnološki razvoj, umjesto birokratskog interesa i pojedinačne dobrobiti nekih većih tržišnih igrača koji postaju dobitnicima u vremenima krize.

„Ili to, ili ćemo glavinjati od krize do krize, s ogromnim troškovima i teškim mukama najosjetljivijih slojeva. U tome je upravljanje Petrokemijom, kao i slučaj umjetnih gnojiva u ovom trenu, samo jedan od eklatantnih primjera lošeg gospodarenja. Bojim se da hrvatski premijer danas, a i ne jedino on, samo odgovaraju na inertne zahtjeve briselske okoštale birokracije. Postali smo Kosovo EU-a, spremni tek na primanje pomoći. Ali spremnost za promjene ne vidim ni među glavnim zemljama“, zaključio je Guste Santini.

Uz iskustvo nekadašnjeg uspješnog menadžera u poljoprivredi, on posjeduje znanje o mogućnostima političkog interveniranja u tržište. Naravno, nije tajna da se iz pozicije kapitala i profita najviše postiže kroz visoki rizik i smanjenje ulaznih troškova na račun cijene rada ili javnih prihoda. Ipak, pandemijska kriza potvrdila je da to podrazumijeva fatalnu ekonomsku neizvjesnost po čitave populacije. EU mora uložiti u socijalnu sigurnost, upozorio je naš sugovornik, ili je u dogledno vrijeme jednostavno više neće biti.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu