Ima li Hrvatske u njezinim regijama?

Sudeći po nedavnim najavama iz hrvatske vlade, a povodom pristupanja Europskoj uniji, osjetan prosperitet trebale bi u dogledno vrijeme zabilježiti i naše slabije razvijene regije. Riječ je pritom o poznatoj politici regionalnog razvoja EU-a, radi ujednačavanja razlika među pojedinim krajevima određenih zemalja i decentralizacije vlasti i bogatstva. Naravno, kritičnije nastrojeni diskutanti odmah će Bruxellesu prigovoriti da se, istodobno s tako proklamiranom doktrinom, nimalo slučajno povećavaju ekonomske razlike između čitavih država tzv. centra i periferije EU-a.

Svede li se relacija na unutarhrvatske pozicije, međutim, također dolaze do izražaja velike razlike između Zagreba i provincije, kao i samih pojedinih regija. Znane su tako opreke npr. Istra-Dalmacija ili Međimurje-Lika. Sjeverozapad zemlje u mnogostrukoj je prednosti spram njezina istoka i juga, i obično se baš za uravnotežavanje takve situacije upomoć priziva EU. Ali, sva je prilika da bi Hrvatska morala dosta toga i sama poduzeti u željenom smjeru, ne tek pasivno očekivati rješenja iz Bruxellesa.

Sve mršaviji Slavonci

A kako nam točno izgleda domaće stanje stvari, nastojali smo čuti od dvojice žitelja dviju najvećih hrvatskih regija, Dalmacije i Slavonije. Obje su u privredno nezavidnoj poziciji, politički razmjerno zapuštene, i socijalno veoma traumatizirane. „Slavonija bi mogla hraniti tri Hrvatske, a ne uspijeva niti ovu jednu“, slikovito opisuje Jaroslav Pecnik, ugledni medijski analitičar iz Osijeka, povjesničar i bohemist. Poljoprivreda, tradicionalni forte Slavonaca, tamo je zaista već neko vrijeme na samom rubu propasti, dakle, kao sustavno organizirana društvena djelatnost.

Pecnik je sklon uzroke problemu tražiti prvo u specifičnom toku pretvorbe i privatizacije, koje su iznjedrile nekoliko pojedinačnih gospodara – kako u Slavoniji, tako i šire. Javni interes zamijenjen je njihovim koristoljubljem: država je stvorila njih, zatim su oni preuzeli državu. Zato se novije hrvatske vlade ne mogu niti ne žele istinski pozabaviti problemom regija koje propadaju dok netko na njima ipak i dalje profitira.

Neodgovorna i država i regije

S druge strane, naš sugovornik ilustrira nesustavnost državne i regionalne politike jednim novijim primjerom: posljednjih godina u Osijeku se razvilo tridesetak malih tvrtki za informatičku tehnologiju. Sa po svega nekolicinom zaposlenih, one se dobro snalaze na svjetskom tržištu, prodajući IT-produkte i usluge nadaleko. Hrvatska niti Osijek, međutim, ne daju im pritom gotovo nikakvu efikasnu podršku. „Oni ne mogu naći niti osposobljen daljnji kadar s domaćeg sveučilišta“, kaže Pecnik, „i zapravo to ne bi mogli niti među osječkim profesorima, ne samo studentima“.

Stručnjake na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, pak, Zagreb u pravilu pita malo što, i radije sam odlučuje o stvarima koje ne znade najbolje. Pecnik nalazi kako državi regija poput slavonske privlači pažnju jedino kad se npr. seljaci pobune i najave blokadu cesta. Ipak, nipošto nije za sve kriva državna vlast, što se prema razmišljanju Jaroslava Pecnika vidi i po usmjeravanju sredstava iz EU-fondova: nije dovoljno uvijek ih koristiti isključivo za obnovu i razvoj infrastrukture, nego treba otvarati i nova radna mjesta.

Folklorni dalmatinski regionalizam

Sve to ukazuje na opći nedostatak prikladnije brige za regije, koji se ne može kompenzirati formalnim strategijama; zadnja takva objavljena je prije dvije godine. Teritorijalni ustroj regija također – Hrvatska je nekoć bila podijeljena na četiri takve, pa tri, i lani je zbog fondova Europske unije svedena na dvije, no bitan napredak nije polučen. Regijama bi se očito trebalo pristupati spočetka generalne državne politike, kao što često upozorava ekonomist Ljubo Jurčić, i tek zatim prema njima usmjeravati industrijsku, fiskalnu i monetarnu politiku, a ne obrnuto, kao dosad.

Dosadašnji jedini alternativni, regionalni politički te lokalno-upravni odgovor na takav tretman, nažalost, nije se pokazao dobitnim. Nedavna razdoblja za kojih su dijelovima Slavonije i Dalmacije – osobito Splitom i Osijekom – vladali političari iz lokalnih stranaka, po općem je sudu te krajeve odveo u još dublju regresiju. „Mada ovlasti treba prepuštati nižim jedinicama samouprave, u Dalmaciji se problemom ispostavilo to što se regionalnost doživljava isključivo folklorno, simbolički, a ne politički, ako izuzmemo političku estradu“, rekao je za DW književnik i bloger Vlado Bulić, koji već godinama živi na potezu Split-Zagreb.

Bulić ističe da je u Dalmaciji nekadašnja raznovrsna proizvodnja žrtvovana na prijelazu stoljeća radi širenja turizma, no turistička industrija nije potom strateški usmjeravana s viših pozicija, već je svedena na stihijsko improviziranje malih obrtnika koji su prepušteni sami sebi. No samo u pojasu od pet kilometara od mora, dok je dublje u unutrašnjosti i to nemoguće. Slično se događa i s posrnulom dalmatinskom poljoprivredom, koju bi se moralo poticati – u najmanju ruku - opet zbog turizma, ako je turizam doista taj naš posvećeni izbor. Ali, po svemu ispada da nije niti on.

Štetne medijske konstrukcije

Stoga će se Vlado Bulić složiti s tezom da je više plana iskazano pri uništavanju svega proglašenog zastarjelim i nepoželjnim, negoli u formiranju valjanog nadomjestka za buduću privrednu osnovu. I zatim, ostaje nam dojam kako Hrvatska jedva i da postoji u svojim regijama. „Na koncu se taj efekt prenosi u medije, uređivane mahom iz Zagreba, dok se Split konstruira uglavnom kao grad-slučaj, forsiranjem identitetskog mita po formuli 'najluđi grad na svitu'. Split privlači pažnju samo kad je posrijedi skandal“, tvrdi Bulić, „i ustvari ga se koristi kao svojevrsnu medijsku kurvu“.

Ovaj naš sugovornik, koji se inače najintenzivnije bavi pisanjem scenarija za TV-serije, prepričao nam je i jedan primjer iz tog faha. Prije dvije godine, naime, producenti serije „Borgije“ - legendarnog irskog filmaša Neila Jordana - tražili su načina da tu visokobudžetsku priču snime baš u Splitu. „Ali“, svjedoči Bulić, „u gradu i okolici, gdje je industrija ugašena radi turizma i eksploatacije prirodnih i kulturnih atrakcija, nisu mogli dobiti prikladan smještaj za svoju veliku filmsku ekipu. I tako su otišli u - Mađarsku“.