Izbjeglička drama na mostu u Iraku

Onaj tko iz glavnog grada Iraka Bagdada želi doći do Ramadija, mora krenuti zaobilaznim putem. Naime, samo nekoliko kilometara od zapadnog dijela Bagdada počinje područje "kalifata", koje je pod kontrolom IS-a. Cesta koja vodi direktno ka Ramadiju je neprohodna za one koji ne žele pasti u ruke „džihadista“.

Inženjer strojarstva Nazahr Gazi je ustao vrlo rano. "Ako se ne izvučete na vrijeme iz Bagdada, onda zapadnete u veliku gužvu na cesti", kaže ovaj Iračanin koji već pet godina radi za jednu nevladinu organizaciju iz Njemačke i koji se brine za zemljake u provinciji Anbar.

Gazi je na putu ka mostu Bzebiz preko Eufrata. Ovaj most je postao svjetski poznat kada su se kraj njega prošle godine našle na tisuće izbjeglica iz Ramadija koje su bježale pred pripadnicima IS-a. IS je tada zauzeo ovaj grad, koji je i sjedište vlasti provincije Anbar.

Povratak u Ramadi

Dva mjeseca nakon što su iračke snage oslobodile ovaj grad, prvi stanovnici se počinju vraćati kući. Od početka ožujka se tamo vratilo oko 71.000 od nekadašnjih 280.000 stanovnika, navodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM). Međutim, situacija na mostu Bzebiz preko Eufrata nije ništa bolja. Naprotiv. Sljedeći val izbjeglica iz provincije je već krenuo prema mostu.

Od ukupno 3,4 milijuna izbjeglica koje se nalaze unutar granica Iraka, većina od 43 posto stiže iz provincije Anbar. Samo tijekom ožujka svoje kuće je napustilo 50.000 ljudi. IOM navodi kako ih je čak 30.000 pobjeglo proteklih dana iz grada Heet, koji se nalazi zapadno od Ramadija. Tamo su se ponovo rasplamsale žestoke borbe između iračke vojske i pripadnika IS-a.

Protiv IS-a su trenutno u tijeku dvije ofenzive koje izvodi iračka vojska u suradnji s nekim milicijama i međunarodnom antiterorističkom koalicijom. Jedna se vodi oko Ramadija, a druga u regiji Salah ad-Din, u blizini gradova Samara i Tikrit. Most Bzebiz preko Eufrata stoga igra vrlo važnu stratešku ulogu. Provizorna pontonska konstrukcija je granica između provincija Anbar i Bagdad. Drugi, stabilan most je u izgradnji.

Kontrola nad životom i smrću

Most u smjeru Bagdada može prijeći samo onaj tko ima specijalnu propusnicu ili dokaz da ima "sponzora". Nazahr Gazi ga smije prijeći nakon što pokaže da je suradnik programa za obnovu RIRP (Rebuild Iraq Recruitment Program). Njemačka vlada financira njegovu organizaciju koja izbjeglicama s one strane mosta Bzebiz dijeli vodu.

U UN-u su zabrinuti zbog situacije u Anbaru. "Tisuće građana koji su mjesecima bili u okruženom gradu Heet se sada pokušava prebaciti na sigurno", kaže Lise Grande, UN-ova koordinatorica za dostavu humanitarne pomoći. "Još nemamo nesmetan pristup tim ljudima i zabrinuti smo za njihovu sigurnost" Mnoge obitelji su zaštitu potražile u ionako pretrpanim i improviziranim izbjegličkim kampovima uz most, te u obližnjim gradovima.

Nazahr Gazi potiče iz Heeta. Obiteljsku kuću ovog 27-godišnjeg Iračanina su ekstremisti iz IS-a prije godinu dana preuredili u svoju komandu. Saznao je da je njegova kuća sada na slobodnoj teritoriji. Ipak, situacija u regiji je nesigurna i nepregledna.

#

S druge strane mosta se već izdaleka vidi "bijeli logor". "Bio je ovo prvi izbjeglički kamp u blizini mosta Bzebiz u kojem su podignuti bijeli šatori", objašnjava Nazhar Ghazi. Prije godinu dana ovdje su smještene prve izbjeglice iz Ramadija, njih 1500.

Gazi i RIRP su bili među onima koji su podigli kamp. U roku od šest mjeseci izgrađeno je deset postrojenja za prečišćavanje vode - tri u Habaniji, šest u okolini Ameriat al-Falludže i jedno u "bijelom logoru". Gazi i njegove kolege su iskopali bunare i postavili uređaje.

Čista voda i nedovoljno hrane

"Svako od ovih postrojenja trenutno radi punim kapacitetom", kaže on. Izbjeglicama se dnevno podijeli 20.500 litara vode. Njemačka vlada podržava opskrbu ljudi vodom, u tu svrhu je izdvojila pola milijuna eura. "To ipak nije dovoljno, jer dolazi sve više i više ljudi", navodi ovaj mladić. Osim toga postoji želja da se voda dostavi i ljudima koji se ne nalaze u kampovima.

Oni koji dobivaju vodu, cijene ove napore. "Zahvalni smo što imamo čistu vodu", kaže jedna žena koja s kanistrom u ruci stoji u redu pred velikom cisternom. "Na početku je voda dostavljana na kamionima i često je bila mutna i prljava", kaže jedan čovjek koji također stoji u redu. Mnogi su od ove vode obolijevali.

Bez obzira na to što vode sada ima dovoljno, situacija u kampu je i dalje kritična. "Kad bi sve ostalo bilo kao i s vodom...", žali se jedan mladić. Porcije hrane su vrlo male i ne dijeli se svima isto. Šatori su premali za ovoliki broj ljudi. Ovaj mladić i ne razmišlja o povratku u Ramadi. "Rat protiv IS-a još nije gotov, a ja se ne želim naći u situaciji u kojoj ponovo moram bježati."