Iranski nuklearni program: kronika diplomatske borbe

Od travnju 2021. godine SAD i Iran pregovaraju o oživljavanju Bečkog nuklearnog sporazuma iz 2015. godine, koji se službeno zove: „Zajednički sveobuhvatni program za akciju“ (JCPoA). Iz tog sporazuma, koji je postignut nakon više od dvanaest godina međunarodnih pregovora o iranskom nuklearnom programu, SAD se povukao pod predsjednikom Trumpom, 2018. godine. Trump je izrazio uvjerenje da može postići „bolji dogovor" od onoga koji je potpisao njegov prethodnik Obama. Međutim, njegova politika „maksimalnog pritiska“ na Iran nije urodila plodom.

Svrha sporazuma JCPoA je da Iranu blokira pristup nuklearnom oružju na određeno vremensko razdoblje ili da ga znatno oteža. U zamjenu za ograničenja i stroge kontrole nuklearnog programa, Iranu je obećano ukidanje većine međunarodnih sankcija i obnavljanje prijeko potrebnih ekonomskih odnosa s drugim zemljama.

Godinu dana nakon što se SAD povukao iz sporazuma, Iran je također postupno počeo odricati se obveza i, između ostalog, obogaćivati uranij do razine od 20 posto. Prema podacima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) iz svibnja 2022. godine, Iran je imao osamnaest puta više obogaćenog uranija nego što je dogovoreno sporazumom JCPoA. Po vlastitim navodima Iran je sada tehnički sposoban proizvesti atomsku bombu.

Njemačka inicijativa iz 2003. godine

Satelitske snimke i istraga IAEA iz 2003. godine pružili su dokaze o tajnom iranskom vojnom nuklearnom programu. Bivši njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer tada je uvjerio svoje kolege iz Velike Britanije i Francuske da započnu pregovore s Teheranom o iranskom nuklearnom programu. Nakon američke intervencije u Iraku 2003. godine te tri zemlje željele su spriječiti novu vojnu eskalaciju u svom širem susjedstvu. Istovremeno, postojala je zabrinutost da bi Iran, kao i ranije Sjeverna Koreja, mogao odustati od Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT).

U svojoj „Europskoj sigurnosnoj strategiji" iz 2003. godine EU je definirao širenje oružja za masovno uništenje kao najveću potencijalnu prijetnju europskoj sigurnosti. Europska inicijativa imala je za cilj strožu kontrolu iranskog nuklearnog programa od strane Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA).

Od 2006. godine u pregovarački proces su se sve više uključivali SAD i Ujedinjeni narodi. Nastao je pregovarački format koji je i danas standardan: Iran i „5 plus 1" – pet sila koje imaju pravo veta u UN-u: Kina, Rusija, SAD, Francuska, Velika Britanija, plus Njemačka. Format je poznat i pod kraticom E3-plus-3, odnosno tri navedene zemlje EU, plus Rusija, Kina i SAD.

Teški pregovori s beskompromisnim Irancima

Pregovori s Iranom počeli su pod reformski orijentiranim predsjednikom Mohamadom Hatamijem (1997.-2005.). Pod njegovim nasljednikom, tvrdolinijašem Mahmudom Ahmadinedžadom (2005.-2013.) oni su sve više posustajali. Iranski pregovarač za nuklearna pitanja Ali Laridžani 2007. godine je podnio ostavku. Predsjednik Ahmadinedžad je za svog glavnog pregovarača predložio beskompromisnog ideologa Saida Džalilija. Džalili nije bio spreman čak ni putovati u Europu, na pregovore. Pregovori u Bagdadu postali su sinonim za neuspjeh. Uslijedila je petnaestomjesečna tišina. Novi izravni pregovori počeli su u travnju 2012. godine u Istambulu. Džalili se kao kandidat spremao za predsjedničke izbore 2013. godine, ali je pobjedu odnio umjereniji Hasan Rohani.

Rohani je naredio svom ministru vanjskih poslova Mohamedu Džavadu Zarifu da nastavi dijalog. Zarif je više od dva desetljeća živio u SAD-u i bio je vješt diplomat. Čak je stupio u izravne razgovore sa svojim američkim kolegom Johnom Kerryjem – prekršivši tabu u iranskoj politici.

Ali to je dovelo do uspjeha: 2015. godine Iran i E3-plus-3 potpisali su u Beču sporazum JCPoA. Taj događaj mnogi su pozdravili kao veliki trenutak u međunarodnoj diplomaciji.

Povlačenje SAD-a nije bilo planirano

JCPoA je skup dobrovoljnih mjera obiju strana, koje su Rezolucijom 2231 Vijeća sigurnosti UN-a postale obavezujuće po međunarodnom pravu. Vijeće sigurnosti je također odlučilo o nizu koraka vezanih za implementaciju. To također uključuje takozvani „snapback“ mehanizam, koji omogućuje brzo i jednostavno vraćanje ublaženih sankcija, ako Teheran prekrši sporazum. Nitko nije mogao pretpostaviti da će se SAD povući iz sporazuma, pa stoga nije bilo odredbi vezanih za tu mogućnost.

Međutim, 2018. godine se upravo to dogodilo. Već tijekom predizborne kampanje Donald Trump je kritizirao JCPoA kao „najgori sporazum ikada". Godinu dana nakon što je kao predsjednik ušao u Bijelu kuću jednostrano je raskinuo sporazum. Njegova politika „maksimalnog pritiska" trebala je natjerati Teheran da prihvati plan od 12 tačaka, koji je predstavio državni tajnik Mike Pompeo, ali taj plan je za Iran bio neprihvatljiv.

On je uključivao zahtjeve koji su bili izvan nuklearnog područja. Recimo, Iran je trebao okončati svoje miješanje u regionalne sukobe, kao i obustaviti svoje konvencionalno raketno naoružavanje. Washington je jednostrano uveo niz novih sankcija Teheranu. To je imalo ogromne posljedice po iranske potencijalne poslovne partnere na Zapadu i njihove zajmodavce: iz straha od takozvanih sekundarnih sankcija SAD-a, koje bi mogle dovesti do velikih kazni i isključenja s tržišta SAD-a, nije došlo do trgovinskog uspona kojem se Iran nadao.

Uzaludni napori „E3"

Francuska, Njemačka i Velika Britanija – odnosno „E3", ipak su pokušali spasiti sporazum. Uspostavili su INSTEX, „Instrument za podršku trgovinskim razmjenama“, kako bi se omogućila trgovina s Iranom usprkos američkim sankcijama. INSTEX je trebao omogućiti legitimnu trgovinu s Iranom. Kako se SAD ne bi naljutio, INSTEX je trebao biti ograničen na trgovinu humanitarnom robom. Ali to je bilo daleko od dovoljnog kako bi se nadoknadili ekonomski gubici Irana. Inicijativa INSTEX se na kraju ipak pokazala kao neuspješna. Iran je na svoj način reagirao na pritisak SAD-a: nastavio je sve više obogaćivati uranij.

Prema podacima IAEA, procjenjuje se da je od sredine svibnja 2022. godine u iranskim zalihama bilo oko 3.800 kilograma obogaćenog uranija. Nuklearnim sporazumom Iran se obvezao na maksimalnih 202,8 kilograma. Prema izvještaju, Iran također obogaćuje uranij znatno iznad razine od 3,67 posto koji predviđa sporazum. Zalihe do 20 posto obogaćenog uranija, od ožujka su povećane za 56,3 kilograma, na 238,4 kilograma, a zalihe do 60 posto obogaćenog uranija povećane su za 9,9 kilograma, na 43,1 kilogram. Za pravljenje atomske bombe potreban je uranij obogaćen na oko 90 posto.

Mogu li SAD i Iran još postići dogovor?

SAD pod predsjednikom Bidenom i Iran pod tvrdolinijašem Ebrahimom Raisijem kao predsjednikom, najavili su spremnost da se sporazum oživi. Pregovore u Beču od travnja 2021. godine koordinira visoki predstavnik EU-a za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell.

Glavni iranski pregovarač Ali Bageri izbjegava izravne razgovore s SAD-om. Međutim, razlike između vlada u Washingtonu i Teheranu su i dalje velike. Obje strane su pod unutarnjim pritiskom, nijedna ne želi biti označena kao mekana. Tvrdolinijaši u Iranu zahtijevaju jamstva SAD-a da nijedan budući predsjednik SAD-a više neće moći povući se iz sporazuma. Predsjednik Biden to odbacuje. Republikanci prijete da će se povući i iz obnovljenog sporazuma, ako njihov kandidat bude novi predsjednik SAD-a.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu