Između naftnog prokletstva i ponovne slobode

Nafta je malom gradiću Hanti Mansijsku donijela izuzetno blagostanje. Nekadašnje sibirsko naselje danas se pretvorilo u moderni grad s brojnim dobro opremljenim trgovačkim centrima, hotelima i novom zračnom lukom. Tri sata vožnje dalje u bespućima tajge smjestilo se selo Nasim. Između njega i Hanti Mansijska ne leže samo kilometri, nego čitavi svjetovi i stoljeća. Tamo nema prijema za mobitel i struje. Pleme Hanti dočekuje posjetitelje tradicionalnim udarcima u bubnjeve. Na ušću rijeke Ob, između ogromnih borova, raštrkani su šatori izrađeni od sobovih krzna. Među njima plešu djeca s maskama obučena u šarene nošnje i krznenu obuću. Žene održavaju logorsku vatru, a muškarci sjede na drvenom molu i vade svježu ribu iz mreže.

Život i na minus 60 stupnjeva

To pleme ovdje stanuje samo u ljetnim mjesecima, a kada dođe zima i okuje rijeku ledom debelim nekoliko metara, oni sele dalje u tajgu. Tamo love srne i sobove, i to na temperaturi do minus 60 stupnjeva Celzijevih. Njihov je život opor i težak, ali oni svojevoljno naseljavaju te siromašne krajeve. U doba Sovjetskog Saveza mnogi od njih su živjeli u gradu Hanti Mansijsku jer su ih na to silile vlasti. Nakon raspada SSSR-a vratili su se u tajgu kako bi ponovo živjeli tradicionalnim životom svojih predaka.

Narodi i jezici koji izumiru

Hanti i Mansi već tisućljećima žive na sjeveru Urala. Nomadska plemena govore različitim narječjima, koja nisu srodna s ruskim i danas se nalaze na popisu ugroženih jezika. Procjenjuje se da samo još 10.000 do 30.000 ljudi govori tim dijalektima. Budući da do 20. stoljeća nisu poznavali pismo, samo su priče i pjesme održale sjećanje na povijest tih naroda. Dapače, u doba SSSR-a činilo se sve kako bi i ta plemena govorila samo ruski.

Promjena na bolje nakon raspada SSSR-a

Nakon raspada sovjetske države za nomade mnogo se toga promijenilo, i to često nabolje. U jednom malom selu kraj rijeke Ob među starim drvenim barakama nalazi se bolnica, generator opskrbljuje električnom energijom hladnjače za ribu, a gradi se i škola. U njoj predaje Alesa Aleksandrovna. Ona djecu uči jeziku i kulturi, a hantski jezik je obavezni predmet. Novac koji je ovdje uložen potječe od prodaje nafte, ali to je samo mali djelić obeštećenja za štetu koju su naftne kompanije nanijele ovdašnjem osjetljivom ekološkom sustavu. Lidija Sudmanova je predstavnica hantijskog naselja. Ona pokazuje novoizgrađeni most i kaže da je nakon njegove gradnje rijeka potpuno zagađena. Na površini plivaju naftne mrlje, pa su nestala i stada srna koje su se ondje napajale.

I životinje se povlače

Samo stotinu kilometara dalje cestom prolazi kolona velikih teretnih vozila koja naftna polja opskrbljuju tehničkom opremom. Na tisuće kilometara naftovoda uvija se poput srebrne zmije kroz močvarno područje. Zbog zagađivanja okoliša, buke i gradnje cesta srne i sobovi su se povukli još sjevernije u tundru. Zato nomadima zimi nedostaje divljači za prehranu. Polako nestaju i medvjedi koje nomadi obožavaju poput božanstva i zato u njihovu čast priređuju tradicionalne svečanosti.

Šteta je nepopravljiva

Lidija Sudmanova nade polaže u turizam. Jer, od kada su turisti otkrili tu regiju, počinje se mijenjati i način razmišljanja. Sada je čak i tamošnji guverner počeo prigovarati zbog naftnih kompanija, budući da je otkrio turizam ne samo kao dobar izvor zarade nego i kao alternativu kada jednog dana presuše izvori crnog zlata. Zato je nedavno potpisao zakon kojim se naftnim kompanijama nameću određena pravila ponašanja. Tako one o mjestima na kojima žele bušiti moraju pregovarati s predstavnicima lokalnog stanovništva i dati im odštetu. Tvrtke su spremne davati tehničku pomoć, gorivo i stipendije domaćoj djeci, koja bi kasnije mogla i raditi za njih. Lidija Sumonova se nada da će time, ako sve više Hantija i Mansija radi na naftnim poljima, porasti i ekološka svijest samih tvrtki. No, ono što je do sada uništeno, više nije moguće popraviti.