Jesu li nove generacije uništile zanat klobučara?

Preciznije, ne klobučar, nego klobučarka s dućanom kojeg poznaje svatko tko se ikada prošetao do zagrebačke tržnice Dolac, prošao kroz Harmicu i potom bacio pogled na desno. Radnja za izradu šešira 'Cahun' stoji tamo još od 1935. godine, kada ju je otvorio djed sadašnje vlasnice Josipe. Tada su šeširi bili statusni simbol, imao ju je praktički svaki predstavnik građanske srednje klase, pa i svaki seljak koji se htio istaknuti.

'Nekad smo živjeli od srednjeg sloja koji je u Hrvatskoj praktički nestao, a i od ljudi koji su se bavili poljoprivredom. Mlađe generacije nisu se nastavile na tu tradiciju, osim možda Slavonije. Nisu ih učili da je šešir sastavni dio odjeće i da govori o osobi koja ga nosi', kaže zagrebačka klobučarka kojoj konkurira još troje kolega. Za usporedbu, nastavlja, u šezdesetima ih je u Zagrebu bilo oko dvjestotinjak.

H&M nije konkurencija

Šeširi su sve samo ne nestali sa urbanih i manje urbanih glava, ali ideja da bi netko uzeo ručno rađeni primjerak i s idejom da mu šešir ima vijek trajanja deset do petnaest godina u Hrvatskoj ima sve manje pobornika. Ne samo to, brend 'Cahun', škripi u domaćim snobovskim ušima. 'Ljudi podcjenjuju naš ručni rad i radije plaćaju na stotine eura za strane konfekcijske marke, dok kod nas mogu izabrati najkvalitetniji šešir na svijetu', objašnjava mi Josipa koja se još najmanje brine za trgovine brze robe tipa H&M. Nisu joj, reći će, nikakva konkurencija jer se ionako nema namjeru natjecati sa odjećom koja traje mjesec dana. 'To nema veze sa onim što mi proizvodimo', veli.

Tipično hrvatski simptom, s obzirom da Talijani, Nijemci, Austrijanci lii Englezi itekako drže do svojih zanatskih klobučara. U Cahun nerijetko i dolaze stranci, neopterećeni činjenicom da se radi o 'tek' domaćem brendu. Od ostalih mušterija navodi ljude s hrvatskog juga koji putuju po inozemstvu i mogu usporediti cijenu i kvalitetu izrade.

Zečja dlaka, antilop...

I dok se hrvatsko klobučarstvo drastično suzilo, obodi šešira u međuvremenu su narasli. Josipa me upućuje kako su se nekada više nosili uži, danas pak široki obodi. Većina modela je dobila i kožnu vrpcu, koja im daje štih na pola puta između sportskog i elegantnog izgleda. No, prije i poslije svega, šešir mora stajati dobro. 'Mora se nositi centimetar iznad uha, mora biti dosta dubok. Ako vam stoji navrh glave, znači da je ili premalen ili prevelik. Ne smije stezati, ne smije vam ostavljati crte po čelu', instruira zagrebačka klobučarka. Kaže kako rade isključivo sa prirodnim materijalima – zečja dlaka, antilop. U šešir se stavljaju 'stretch' vrpce zbog lakoće i prozračnosti. 'Nekad su se stavljale podstave od svile jer higijenske navike nisu bile kao danas. Ljudi su si prali kosu eventualno jednom tjedno, a podstava je sprječavala masnoću da zaprlja šešir iznutra', objašnjava Josipa.

Šeširi nisu jeftini, ali dugo traju...

'Cahun' šeširi nisu jeftini, cijene se kreću od 500 kuna pa do nekoliko tisuća, što i nije neka investicija ako se uzme u obzir da traju praktički unedogled. Josipi još uvijek dolaze mušterije kojima je šešir izradio njezin djed prije otprilike 25 godina. Uostalom, šešir se uvijek može očistiti i ispeglati i izgledati će kao da je jučer izašao iz dućana. Zvuči odlično, samo što u ekspresnoj izmjeni trendova, trajnost i nije na vrhu liste prioriteta. Osim ako se ne zadovoljite time da vam šešir bude totalno 'in' svakih nekoliko godina.