'Prave' lutke još uvijek žive

Davno su krpene lutke pometene sa trona najtraženijih dječjih igračaka. Valjda još otkako su plastični Barbie i Ken poharali tržište, da ne pričamo o najnovijim trendovima razonode klinaca gdje im je dovoljno staviti smartphone u ruke i ušićariti si višesatni mir. Čini se, stoga, da baviti se lutkarstvom danas podrazumijeva pravljenje zastarjelih igračaka za djecu koja su već odavno prestala biti djeca i sada su eventualno bake i djedovi. Što na to kaže Dunja Niemčić (na naslovnoj fotografiji), jedna od rijetkih preostalih zagrebačkih lutkarica?

Lutke su sve traženije

"Djeca se još uvijek hoće igrati s lutkama, sve ovisi o roditeljima. Lutka razvija koordinaciju pokreta, govor. Mislim da su lutke potrebne. I ljudima i životinjama je svojstveno da se igraju kao mali", kaže Dunja koja već desetljećima izrađuje platnene lutke, a zadnjih 18 godina radi i za kazalište. Možda neočekivano, ali posao s lutkama ide sve bolje i bolje. I zagrebačka lutkarica priznaje da postoji tržišna potreba koju par lutkara koliko ih još rade u Zagrebu, ne mogu zadovoljiti.

Eto sjajne ideje za sve koji se osjećaju kreativno i htjeli bi kapitalizirati na tom osjećaju. Izrada lutaka, barem u Dunjinom slučaju, ne može biti lakša. "Kada radim za kazalište, dobijem temu i likove. No za izradu vlastitih lutaka uvijek imam neku ideju u glavi. Gledam televiziju, a zapravo razmišljam o tome što bih sljedeće mogla napraviti. Proces izrade je jednostavan. Izrežem tijelo od oka, sašijem, okrenem i punim umjetnom vatom, alergijski neutralnom. Ovo zadnje je najteže. Kad je sve popunjeno i spojeno, stavljam kosu, crtam oči i sve što treba. Ne stavljam nikakve gume i slično da ih netko ne bi slučajno progutao", kaže Dunja koja bez problema napravi tridesetak lutaka u dva dana.

Komentira redovito nasmiješeni i sanjivi izgled svojih platnenih bića. Veli da je vječni optimista, da se uvijek osjeća izvrsno te da želi da i njezine lutke zrače istim osjećajem. "Uvijek gledaju negdje prema gore, ne znam zašto. Tako mi najbolje izgledaju. Kao da nisu sto posto sigurne, što će biti", zaključuje.

Profesionalna ljubomora

Lutkarstvo se nigdje u Hrvatskoj ne može formalno naučiti, poučava me Dunja, navodeći da su nedavno uveli kolegij lutkarstva na studiju glume i animacije u Osijeku. Ali, to nije to. Tamo ne uče izradu lutaka, nego njihovo korištenje u predstavama.

"Vani postoji studij lutkarstva, njihove izrade, na umjetničkim akademijama. No ovdje morate sami dokučiti neke stvari. Tim više što lutkari, koji isključivo rade za kazalište, čine vrlo zatvoreni krug i svaki ljubomorno čuva svoje. I onda se čude kada ja otvoreno pričam što i kako radim. Moja je deviza – što nas je više, to bolje. Smiješna mi je ta priča o profesionalnim tajnama... Čemu?", pita se Dunja.

Osim igranja s lutkama, djeca, upućuje me moja sugovornica, jednako obožavaju kada im pokažete kako ih izraditi. Za sada se to jedino radi u osnovnoj školi "Ivan Cankar" u Zagrebu.

'Transformersi' protiv krpenog miša

Očekivano, klijenti dolaze sa svakakvim zahtjevima. Jedan je Slovenac tražio da mu izradi vanzemaljca u ljudskim dimenzijama kako bi ga mogao posjesti na suvozačko mjesto u svom automobilu i razgovarati s njim u vožnji. Za predstavu je radila krokodila u prirodnoj veličini u kojem se nalazio glumac koji ga je pokretao. Bračni par iz Australije tražio je da im izradi seriju aboridžinskih likova u formi ginjola (scenskih lutaka koje se navlače na ruku, op.a.).

Priznaje da je raditi za teatar izazovnije. Lutke za predstave su čudnije. "Lutka pruža neizmjerne mogućnosti, od milog i dragog do užasa i strave. Postoje djeca koja ne žele pričati s nikim, ali otvoriti će se lutki", veli Dunja koja je svojedobno izradila seriju terapeutskih lutaka za psihologe.

Platnene lutke definitivno pripadaju vremenu kada smo bili nešto sposobniji za jake emocije i bogate unutrašnje svjetove. Klincima su to bila živa bića, netko s kim se može pričati, netko za koga stvoriš duboku privrženost. "Djeca se neće vezati uz Transformera, ali će se vezati uz krpenog miša. Volim da mi lutke budu mekane, da imaju neki osjećaj. Zato ne radim s plastikom", kazat će mi na kraju Dunja dok njezin sin na kraju radnog dana posprema štand koji drže na zagrebačkoj Opatovini.

Lutke idu spavati. Zvuči najnormalnije.