"Kad pomislim na Siriju, briznem u plač"
4. prosinca 2018
Rabaa priprema svježu kavu koju nalijeva u šalice. Kava je ovdje pravi mali luksuz jer je Rabaa sebi jedva može priuštiti. Sa svojih četvero male djece ona živi u dvosobnom stanu na periferiji jordanskog glavnog grada Ammana. Rabaa uzdržava obitelj zahvaljujući povremenim poslovima koje obavlja i zahvaljujući podršci Organizacije za izbjeglice. Život ove 40-godišnje Sirijke je težak, ali unatoč tome ona se ne želi vratiti u svoj rodni grad Homs. U svakom slučaju ne sada.
"Brinem se da će moj sin biti prisiljen ići u vojsku ili da će u drugim okolnostima u Siriji izgubiti život. Već je dovoljno strašno to što je njegov otac ubijen", kaže Rabaa.
Djeca se ne sjećaju oca
Ranije je Rabaa živjela sa svojom obitelji u vlastitoj kući, u blizini roditelja i sestara. Njezin muž je radio kao stolar, Rabaa je zarađivala u tkaonici vune nešto malo novca i brinula se o djeci. A onda je došao rat i obitelj je pobjegla u Jordan. Nakon što je njen muž iz Ammana još jednom otišao u Siriju kako bi donio potrebne dokumente, više se nije vratio. "Moj muž je ubijen dok je pio čaj u kući svog nećaka. Raketa je pogodila kuću", kaže ona.
Ona u međuvremenu već pet godina živi u Jordanu. Fatima i Bassma, dvije najmlađe kćeri, više se ne sjećaju oca. Njihova starija sestra je imala deset godina kada je otac umro: "Ne želim natrag u Siriju jer moj tata više nije živ. Drugi razlog je da se u Siriji ne može zaista živjeti", kaže ona.
Njihova obiteljska kuća u Homsu odavno više ne postoji, a rođaci su se raselili na razne strane svijeta: "Imam brata koji živi u Libanonu, sestru koja je iselila u Njemačku i drugu sestru koja je iz Homsa prešla u Hamu. Moji roditelji žive u Turskoj", kaže Raaba.
Nemaju se kuda vratiti
U Jordanu je Rabaa izgradila svoju malu mrežu. Njena mlađa djeca ovdje idu u školu, njena starija kćer se ovdje udala. I: Rabaa se osjeća sigurno u Ammanu. Baš kao i Huda. 58-godišnja Sirijka živi s mužem i kćerkom u malom stanu na istoku grada. "Ne možemo se vratiti u Siriju jer je naša kuća srušena. Nemam više smještaj. Moj muž je bolestan i ne može više raditi i zarađivati novac. Osim toga, strah nas je da u Siriji nije sigurno", kaže Huda.
I ona je iz Homsa. Četvrt u kojoj je nekoć živjela je danas skoro potpuno sravnjena sa zemljom. Kada priča o tome na licu joj se vidi očaj. Ona više ne vjeruje da će još jednom vidjeti svoju domovinu. I njen suprug i ona imaju ozbiljnih zdravstvenih problema. Zbog skupog liječenja obitelj se jako zadužila. Povratak u Siriju je teško zamisliv, a još manje ponovna gradnja kuće.
"Kada mislim na Siriju naviru mi sjećanja i briznem u plač", kaže Huda.