Kako Bugarska troši novac EU-a za integraciju Roma?

Prema službenim statističkim podacima, Romi u Bugarskoj u prosjeku žive deset godina manje od Bugara. Bolesti karcinoma kod njih češće završavaju smrću, tuberkoloza se u četvrtima gdje oni žive pojavljuje između tri i pet puta češće nego negdje drugdje a smrtnost djece je gotovo tri puta viša nego kod drugih stanovnika Bugarske.

Upravo iz tog razloga je Bruxelles još 2005. godine Bugarskoj stavio na raspolaganje nekoliko milijuna eura za pravovremeno otkrivanje tuberkuloze i drugih bolesti kod pripadnika socijalno ugroženih slojeva. Primjerice, u okviru PHARE programa Europske unije kupljena su za 1,85 milijuna eura tri mobilna laboratorija i tri aparata za mjerenje ultrazvukom. Preostalih 800.000 eura potrošeni su na rad stručnjaka na području informiranja vezanih za spriječavanje raznih bolesti.

Tom prilikom se bugarsko Ministarstvo zdravstva obvezalo da će i vlastitim financijskim sredstvima u visini od 375.000 eura sudjelovati u radu spomenutog programa. Međutim, kako navodi Dessislava Simeonova iz bugarskog Helsinškog odbora, Bugarska je do sada na raspolaganje stavila svega 35.000 eura i to tek mjesec dana prije završetka rada PHARE programa. Ona navodi kako do samog kraja programa nije proveden niti jedan jedini pregled mamografije (pregled kojim se na vrijeme može ustanoviti rak dojke) a od 38.640 planiranih pregleda za prevenciju drugih bolesti obavljeno je svega 3.888 – znači, samo deset posto.

Umjesto u školu – na čišćenje ulica

Slični neuspjesi zabilježeni su ne samo na području zdravstva nego i po pitanju socijalne integracije Roma na radnom tržištu kao i na području izgradnje stanova za ovu manjinu. 2009. godine započeo je s radom prvi nacionalni program obrazovanja s vrlo skromnim ciljem: opismenjavanje i izobrazba 1.200 osoba.

Upitna je i korist nacionalnog programa „Od socijalne pomoći do regularnog zaposlenja“, koji je započeo također 2009. godine i sufinanciran je iz državne blagajne s oko 27,5 milijuna eura. Ambiciozni cilj ovog programa je bio ukloniti „zanimanje“ primatelja socijalne pomoći. Međutim, u praksi je ovaj program izgledao tako da su nezaposleni Romi u ruke dobili metle i posude za vodu s kojima su morali čistiti ulice.

2009. godine program za poboljšanje stambene situacije u romskim četvrtima je praktično potpuno obustavljen iako je u planu bilo njegovo dugoročno postojanje i djelovanje. Od početnih planirani 750 milijuna eura, od čega je veliki dio došao iz inozemstva, za gradnju socijalnih stanova na raspolaganje je stavljeno svega 20 milijuna eura. Za ovaj iznos se moglo izgraditi svega 200 stanova čime je pomoć dobila tek šačica ljudi. Drugim riječima, šest godina nakon ulaska Bugarske u EU, situacija u romskim naseljima je još uvijek katastrofalna.

Prognani u geto

Primjer za katastrofalne uvjete u kojima žive Romi, može se dobro vidjeti u predgrađu Vetrena, grada na jugu Bugarske. Ovdje se čak ne može govoriti ni o nekoj vrsti naselja, već prije sluma. Kanalizacije ovdje nema kao ni tople vode a niti struje. Jedna trećina nastambi od drveta u kojima u prosjeku živi najmanje 300 osoba je izgrađena sasvim ilegalno pa prema tome nema ni priključka za struju. „Prisiljeni smo struju krasti od susjeda“, kaže jedna Romkinja i pri tome pokazuje na kablove i žice koje joj vise iznad glave. Od ukupno 1.000 potrošača struje ovdje struju plaća svega njih 200. Isto tako, ovdje ne postoji ni odvoz otpada.

„Romi u Bugarskoj žive posvuda u sličnim uvjetima“, kaže sociolog Alexej Pamporov. Prema podacima iz 2011. godine, 12 posto romskih domaćinstva nema na raspolaganju tekuću vodu, 19 posto nema kanalizaciju, a polovica Roma živi u stanovima bez kupaonice. Sveukupno 40 posto Roma u Bugarskoj živi ispod granice siromaštva. Razlozi ovakvim zastrašujućim podacima ne mogu se tražiti u gospodarskoj krizi koja vlada u svijetu pa tako i u Bugarskoj.

Socijalni nomadi

„Bugarska je svjetska prvakinja po pitanju kada treba postaviti visoke ciljeve bez da prije toga na raspolaganje stavi financijska sredstva“, kaže ironično Bojan Zahariev iz instituta „Open Society“ u Sofiji. Primjerice, za gradnju socijalnih stanova je do 2014. godine na raspolaganje stavljeno sedam milijuna eura, što je zapravo jedan posto od onoga koliko bi zapravo bilo potrebno. Stoga i ne čudi da gotovo 83 posto bugarskih Roma u potrazi za boljim životom odlazi iz zemlje u inozemstvo. „Samim time su socijalno slabiji slojevi, a među njima je najveći broj Roma, postali u međuvremenu jednom vrstom socijalnih nomada“, kaže znanstvenik Ivajlo Ditčev.

Njegovo mišljenje dijeli i Trajko Panov, stručnjak za probleme manjina u komunalnoj upravi grada Septemvri na jugu Bugarske gdje je svaki treći stanovnik Rom. „Neki od njih napuštaju grad, drugi se opet vraćaju i tako to uvijek ide u razdoblju između travnja i jeseni. U travnju započinje sezona u Grčkoj, pa prvi tamo odlaze, u svibnju u Italiju na berbu marelica i na kraju – na jesen u Španjolsku kada započinje sezona branja mandarina“, objašnjava Panov.

Na kraju se postavlja pitanje: što se dogodilo s novcem EU-a za bolju integraciju Roma? Tijekom prvih pet godina svog članstva u Uniji Bugarska je iz EU-a povukla svega 50 milijuna eura od iznosa koji je u tu svrhu bio stavljen na raspolaganje. S tim novcem ni nije mogla napraviti mnogo toga. „Europske države se već dva stoljeća trude stvoriti socijalno homogeno područje, no Bugarska se najoštrije opire integraciji svojih problematičnih skupina. Usprkos najavama i obećanjima, ovi ljudi su još uvijek prognani u geto“, kaže Ivajlo Ditčev.