Kako funkcionira bjeloruska propaganda?

Pritisak na kritične novinare u Bjelorusiji sve više se povećava. Na prosvjedima su brojni reporteri uhićeni, neki su izvijestili o zlostavljanju. A blogerima se sustavno prijeti.

I među suradnicima državnih medija sve je manje simpatija prema predsjedniku Aleksandru Lukašenku. Državne medije napuštaju čitave redakcije zgražajući se nad policijskim nasiljem i razvitkom stanja u njihovoj zemlji nakon masovnih prosvjeda pokrenutih zbog navodnog krivotvorenja rezultata predsjedničkih izbora. Neki novinari su o svojim motivima razgovarali s DW-om.

Duga šutnja o covidu-19

Prvi sugovornik DW-a želi ostati anoniman. Ovaj novinar je napustio izdavačku kuću Belarus segodnja (Bjelorusija danas) koja je jedan odjel predsjedničke uprave. Priznaje da je u njegovom radu bilo cenzure: „Primjerice državni mediji, među njima i naša izdavačka kuća, dugo su nijekali postojanje covida-19. Najprije o tomu uopće nisu pisali, a kasnije samo pozitivno, da su brojni ljudi ozdravili i da poduzeća u Kini ponovo nastavljaju raditi.“

Nakon nekog vremena ipak je dopušteno izvještavati o koronavirusu u Bjelorusiji – ali i to je imalo malo veze s novinarstvom. „Prepravljali smo tekstove za emisije bjeloruske televizije tako da se zemlja uspješno bori protiv covida-19, da ionako umiru samo ljudi koji su ranije bolovali od raznih drugih bolesti i da u bolnicama ima viška kreveta za intenzivno liječenje i respiratora. Morali smo pisati da se cijeli svijet divi Bjelorusiji“, sjeća se ovaj novinar.

I kampanja za predsjedničke izbore u državnim je medijima praćena jednostrano. „Govorilo se samo o Lukašenku. Naređeno nam je da ne pišemo o drugim kandidatima. Nismo spominjali čak ni njihova imena“, kaže ovaj novinar.

Ali kad je uhićen oporbeni video-bloger Sergej Tihanovski – suprug oporbene političarke Svetlane Tihanovskaje, ovaj novinar je dao otkaz u izdavačkoj kući Belarus segodnja. „On je uhićen 29. svibnja. Deset dana kasnije ja sam trebao napisati vijest da su vlasti protiv toga blogera podigle optužnicu. I Sergej i njegova supruga Svetlana su ljudi kojima ja vjerujem, a sad bih najednom trebao pisati da je on takorekuć zločinac.“

Brza zamjena iz Rusije

I Svetlana (ime je promijenjeno) je dala otkaz na bjeloruskoj državnoj radio-televiziji. „Čak i ako se ja bavim samo kulturom, svojim imenom na neki način stojim iza svega onoga što čini 'Belteleradio'“, kaže ona.

Ova mlada žena se sjeća kako je 17. kolovoza s kolegama prosvjedovala ispred zgrade radiotelevizije. Zahtijevali su poništenje objavljenih rezultata predsjedničkih izbora, smjenu izbornog povjerenstva, puštanje na slobodu političkih zatvorenika i prestanak cenzure u medijima. Vodstvo državne radiotelevizije je prosvjed proglasilo ilegalnim. Tko prosvjeduje, može ići, rečeno je. Mnogi su to i učinili. Manjak osoblja nadoknađen je ljudima iz Rusije, što je čak i Lukašenko potvrdio: „Zamolio sam Ruse: pošaljite nam za svaki slučaj dvije do tri skupine novinara.“

Po Svetlaninim navodima to se vidi u emisijama vijesti: „Promijenila se retorika. Izvještavanje je postalo radikalnije. O sudionicima mirnih prosvjeda izvještava se još negativnije.“ Taj način izvještavanja iznenadio je čak i one novinare koji su sami bili suočeni s cenzurom.

 Ranije je Svetlana radila za agenciju ATN, koja pripada državnim TV-kanalima Belarus 1 i Belarus 24. Tamo vladaju stroga pravila, kaže ona. „Bilo je ljudi čija imena su bila zabranjena na bjeloruskoj televiziji.“ Tako oporbeni političari nikad nisu smjeli biti prikazani u videima ATN-a.

Osim toga novinari su dobili popis politologa i ekonomista koji nisu smjeli biti pitani za komentare. „Dovoljno je da neka osoba jednom kaže mišljenje koje se ne poklapa sa službenom politikom i ona nikad više neće biti viđena na televiziji“, kaže Svetlana.

Gotovo svi dali otkaze

Valerij Kondratjev koji je radio za radio „Stolica" (Glavni grad), - jedan kanal državne radiotelevizije, imao je više sreće. Za godinu i pol je samo nekoliko puta spomenu ime predsjednika i to samo u vezi s međunarodnim susretima na kojima je on sudjelovao. Ali, i na radio-postaji Stolica bilo je ograničenja kod izvještavanja o koronavirusu, kaže on.

Sve se ograničavalo na objavljivanje statistika ministarstva zdravstva, iako su mnogi tvrdili da one nisu potpune. A kad je prije izbora nekoliko bjeloruskih glazbenika palo u nemilost, naređeno je da se na radiju više ne puštaju njihove pjesme.

Nakon predsjedničkih izbora 9. kolovoza još teže mu je palo ići ujutro na posao, kaže Kondratjev. „Kad su se pojavile snimke onoga što se dogodilo uhićenim demonstrantima (mnogi su govorili o zlostavljanju, op.ur.), otišli smo našem direktoru. Rekao sam, ako neće biti dopušteno reći istinu, dat ću otkaz. Drugi suradnici su me u tomu podržali.“ 17. kolovoza je započeo štrajk na Radio Stolici. Puštana je samo glazba, sportske vijesti i vremenska prognoza.

Vodstvo državne radiotelevizije je štrajk proglasilo ilegalnim. „Rečeno nam je da bismo mogli dobiti otkaze. Nakon toga smo mi sami dali otkaze“, kaže ovaj novinar. Desetak novinara je napustilo Stolicu, među njima i direktor te radio-postaje, njegov zamjenik i glazbeni urednik. „Ne možemo dalje raditi na državnom radiju i praviti se kao da se ništa ne događa.“