Kako njemačku kulturu sjećanja vidi jedna doseljenica

Bez obzira odakle čovjek potječe, svaka zemlja ima neki oblik kulture sjećanja. Ona se može očitovati u nacionalnim praznicima ili spomenicima i spomen-područjima posvećenim nekim povijesno važnim osobama ili događajima. Ali, tko je već neko vrijeme živio u Njemačkoj možda je primijetio da se Nijemci drukčije ophode sa svojom prošlošću nego to čine ljudi u drugim zemljama – i za to imaju razumljive razloge. A kako to čine, to nije uvijek lako razumjeti. Ovo bi zato trebalo znati:

1. Mnogi Nijemci se srame njemačke zastave

Kad neka zemlja osvoji svjetsko prvenstvo u nogometu njezini građani obično kao prvo na prozorima izvjese svoju nacionalnu zastavu ili mašu zastavama vozeći se automobilima. Do prije nekoliko godina to u Njemačkoj nije bilo tako. Za razliku od brojnih drugih zemalja nacionalni simboli se ovdje ne gledaju s ponosom, nego prije kao neka vrsta opomene. Za kolektivni osjećaj veliku ulogu igra spoznaja odgovornosti za holokaust i za prvi genocid u 20. stoljeću, naime onaj nad narodima Herero i Nama u Africi.

2006., kad se Svjetsko nogometno prvenstvo igralo u Njemačkoj, pojavio se potpuno novi fenomen. „Toliko puno crno-crveno-zlatnih zastava nije se moglo vidjeti od ponovnog njemačkog ujedinjenja“, pisao je tjednik Spiegel imajući u vidu brojne njemačke zastave koje su krasile automobile navijača, balkone, šešire i šalove. Reagirajući na taj novi trend brojni stručnjaci za kulturu su tada govorili o teškom odnosu Nijemaca prema patriotizmu.

Od tada se njemačka zastava sve češće nosi prilikom sportskih natjecanja, ali u svakodnevnom životu čovjek ju i dalje rijetko susreće. Vjerojatnije je da će čovjek vidjeti kako s balkona visi zastava Europske unije ili zastava duginih boja nego nacionalna zastava.

„Mi to jednostavno ne činimo, mi s time nismo odrasli“, kaže Jessica, 38-godišnja vlasnica jednoga kafića u Kölnu. „Zbog njemačke prošlosti očito brojni ljudi nisu ponosni na ono što predstavlja Njemačku“, objašnjava ona. „Mislim da je to bolje nego slijepi patriotizam“, kaže Jessica.

2. Rano informiranje o povijesnim činjenicama

Doznati nešto o njemačkoj povijesti – i osobito o Drugom svjetskom ratu – to nije rezervirano samo za akademičare ili posjetitelje muzeja. Povijesni muzeji su stvarno često puni učenika, otprilike od 12 godina na više. Oni tamo uče o nacističkoj vladavini i strahotama koje su nacisti nanijeli čovječanstvu.

„Kultura sjećanja je sredstvo koje pridonosi tomu da jednu naciju drži na okupu, kako bi se ljudima dalo 'zajedničku' prošlost“, objašnjava Mike Stuchbery, australski povjesničar i stručnjak za pitanja zajednice, koji živi u njemačkom Stuttgartu.

„Sjećam se da sam u gimnaziji najmanje tri puta iscrpno učio o Drugom svjetskom ratu“, kaže Paul Koch, 33-godišnji IT-stručnjak iz Berlina. „Osim toga posjetili smo jedan koncentracijski logor“, pripovijeda on. Njemu je jasno zašto je kultura sjećanja u Njemačkoj jače izražena nego u brojnim drugim zemljama.

„Njemačka je bila odgovorna za nepojmljive zločine. Ne 'nacistička Njemačka' nego Njemačka“, naglašava on. „Zato nije nikakvo čudo da o tomu uvijek iznova učimo“, kaže Koch. Stuchbery se slaže s time. „Ova generacija Nijemaca prihvatila je izazov da nađe način kako može priznati strahote prošlosti i održavati sjećanje na njih.“ I dodaje: „Dokumentacijski centri, spomenici – kao onaj za ubijene Židove Europe u Berlinu ili spomen-područje koncentracijskog logora Dachau u blizini Münchena – nastoje pronaći balans između priznavanja strašnih događaja i njihovog stavljanja u povijesni kontekst.“

Paul Koch se sjeća kako su se neki od njegovih kolega u razredu svojevremeno žalili: njima je bilo previše izvještaja o strahotama koje su počinili Nijemci. Koluta očima kad dodaje: „Ali, oni ne razumiju da mi to ne ponavljamo samo zato što smo Nijemci nego zato što je naša prošlost strašan primjer što se može negdje drugdje dogoditi – i u sadašnjosti.“

3. Cijeniti pero, a ne oružje

Nijemci znaju kamo to može voditi ako se nekog vođu glorificira. Zato su njihovi junaci prije svega književnici i kompozitori, a ne generali.

Tako je Weimar danas poznat kao Goetheov grad. Kuća u kojoj je živio taj pjesnik pretvorena je u nacionalni muzej.

U bivšem glavnom gradu Bonnu, u kojem je rođen Beethoven, nalazi se više spomenika znamenitoga kompozitora. U Eisenachu se nalaze spomenici Johannu Sebastianu Bachu i Martinu Lutheru – Bach je tamo rođen, a Luther je tu navodno živio nekoliko godina.

„S time se osjećam bolje“, priznaje Jessica koja živi u Kölnu. „U ratu ionako nema pobjednika, a ako simbole moramo pokazivati javno, onda bi to trebali biti takvi simboli oko kojih se mogu složiti svi – ili skoro svi“, kaže ona. „S obzirom na 'Black Lives Matter' i svježi pogled na prošlost bit će zanimljivo vidjeti kako će biti predstavljani drugi događaji iz njemačke povijesti i kako će se podsjećati na njih“, kaže Stuchbery.

4. Vicevi nisu uvijek prikladni

Ja sam izraelska Židovka čiji baka i djed su napustili Njemačku prije nego što je službeno počeo Drugi svjetski rat. Ali, i nakon šest godina koliko sam u Njemačkoj, iznenađuje me da se ja sa crnim humorom (a mislim stvarno na JAKO crn humor) mogu bolje ophoditi nego prosječan Nijemac.

U najboljem slučaju Nijemci na neke moje viceve reagiraju tako da pocrvene kao rajčica, u najgorem slučaju oni se osjećaju ekstremno napadnuti ili su zbunjeni – prije svega ako se radi o vicu koji ima bilo kakve veze s holokaustom.

Ako, dakle, posjetiš Njemačku kao turist ili ako si tek nedavno doselio u neki njemački grad ili imaš njemačkoga kolegu, nemoj nepromišljeno govoriti o njemačkim zločinima iz prošlosti. Barem tako dugo dok svi ne budu znali da nisi nikakav desni radikal. Jer, nažalost i danas ima puno njemačkih pristaša desne ideologije. Uostalom, Hitlerov pozdrav, čak i ako bi se čovjek s time samo šalio, u javnosti je zabranjen.

Sve u svemu, Nijemcima izražavam priznanje za to da barem preuzimaju odgovornost za svoja djela. Brojne druge zemlje su čovječanstvu nanijele više nego dovoljno zla, ali nisu toliko angažirane da priznaju svoju krivicu. A pogotovo da budućim generacijama prenesu stajališta da se to nikad više ne ponovi.