Kako vratiti tišinu u naš život?

Stojim na jednom brdašcu u Tiringiji. Oko mene livada, lijevo i desno od nje bjelogorica. Proljeće je ovdje tek počelo, ptice koje sjede na granama ga u višeglasju pozdravljaju. Niz brdo teče i žubori potok. Iako prve kuće nisu daleko, ne čujem ništa osim prirode: pjev ptica, huk vjetra i žubor potoka.

No odjednom čujem potmulo tutnjanje. Osvrćem se oko sebe i vidim na nebu zrakoplov. I prije nego što se uspijevam naljutiti, pitam se: zašto?

U Berlinu ovaj zrakoplov ne bih ni primijetio. On bi se utopio u kakofoniji velegrada. Tamo bih vjerojatno stavio na uši slušalice i tako nadglasao buku zrakoplova. Ali ovdje u prirodi je drugačije. Jer kad bih stavio slušalice, više ne bih čuo ni pjev ptica niti žubor potoka. Zato se moram pomiriti s bukom koju stvara zrakoplov.

Moramo li živjeti s bukom?

Posljednjih tjedana sam naučio puno toga o buci. Razgovarao sam s jednim znanstvenikom koji svakoga dana ima priliku doživjeti ono što sam ja doživio na nekoliko minuta u Tirinigiji: zvučnu kulisu koju čine samo zvukovi prirode, bez buke koju je prouzročio čovjek. Naučio sam da je buka na kopnu nešto sasvim drugo od buke pod vodom. I da buka može biti štetna i za ljude i za životinje.

Po povratku u Berlin se počinjem pitati: moramo li stvarno živjeti s tolikom bukom? Ima li načina da se ona smanji, da se ljudi i životinje zaštite - na kopnu i pod vodom.

"Najznačajniji izbor buke u gradovima je sigurno ulični promet", kaže Zhomas Preuß. Ovaj diplomirani inženjer se na Njemačkom institutu za urbanizam (DIFU) bavi upravo tim pitanjem: kako smanjiti buku za koju je kriv čovjek. Odgovor je pragmatičan: građevinskim mjerama i pametnim urbanističkim planiranjem. Jer osim s cesta, buka dolazi i s tračnica, iz industrijskih zona, kafića i stadiona, o gradilištima da i ne govorimo.

Postoji, naravno, velika razlika između vremenski ograničene buke, kao što je ona koju je prouzročio moj zrakoplov u Tiringiji, i stalne buke. Protiv ove potonje pomaže, upućuje nas ovaj stručnjak za urbanizam, "aktivno smanjenje buke". "Pod tim se podrazumijeva smanjenje količine prometa, dakle, da se pušta manje automobila da uđe u grad ili da se smanji njihova brzina." Veliki izazov za urbanizam je, dodaje, od ceste učiniti prostor na kojemu će se svi sudionici prometa osjećati bolje. A to nije moguće bez kompromisa, kaže Preuß: "Ako na primjer želite poticati biciklistički promet, morate ograničiti automobilski."

Buka pod vodom

To isto važi i za život pod vodom. Velika razlika je pritom da se zvuk tamo brže prenosi nego na kopnu. Ako na kopnu buku s gradilišta čujemo samo ako je ono blizu, objašnjava Alexander Liebschner iz Saveznog ureda za zaštitu prirode, pod vodom se ona čuje kada je i kilometrima udaljena. Na to imaju utjecaja samo oni koji tu buku stvaraju, dakle, oni koji grade recimo off-shore vjetroparkove s masivnim temeljima u morskom dnu.

Potrebno je stoga uvesti propise o dozvoljenoj buci koji će biti općevažeći i obvezujući. U Njemačkoj takvi propisi postoje za zaštitu jedne vrste kitova u Sjevernom moru koji su nastali u suradnji ministarstva, predstavnika industrije, ekoloških organizacija i saveznih zemalja. Radi se o projektu koji može biti uzor. Industrija razvija i inovativne tehnologije kako bi ograničila širenje zvuka pod vodom.

Jedan drugi izvor buke pod vodom su motorni čamci. Njihov utjecaj na ekološki sustav na Great Barrier Reefu u Australiji istražuje Andy Radford sa Sveučilišta u Bristolu. On potpunu zabranu motornih brodova u zaštićenim morskim područjima smatra nerealističnom: "Ali je apsolutno moguće brodske motore graditi tako da budu tiši." Čini se, dodaje, da ima smisla prebaciti se na četverotaktne s dvotaktnih motora. Smislenim on smatra i zaštitu određenih područja u periodima mriještenja.

Iz razgovora zaključujem da uspjeh na ovom području ovisi o spremnosti za kompromise i da sloga ne može biti postignuta preko noći. Moraju postojati studije, moraju se uvesti zakoni, mora postojati (i funkcionirati!) kontrola - na regionalnom i internacionalnom planu. Dobra vijest je da bi - ako sloga jednom doista bude postignuta - buka mogla prilično brzo nestati.

"Za razliku od kemijskog onečišćenja kod kojeg kemikalije ostaju dugo u vodi, i nakon što nestane izvor onečišćenja, kod buke ne postoji jeka koja bi ostala tjednima i mjesecima nakon što nestane njezin izvor."

To pokazuje i moj primjer na tirinškom brdu: nakon što je zrakoplov prošao, ostao sam ponovno sam s pjevom ptica i žuborom potoka.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.