Kasna pravda: nacisti pred sudom

Reinhold H. ima 94 godine. Kada je kao čuvar radio u koncentracijskom logoru Auschwitzu imao je dvadeset. Bio je pomagač nacističkog ubilačkog aparata. Prema podacima državnog odvjetništva, jedan je od odgovornih za ubojstvo najmanje 170.000 ljudi. Njemačko sudstvo dopustilo je da muškarci kao što je on godinama prođu nekažnjeno. Sada, 71 godinu kasnije, počinje sudski proces tom bivšem pripadniku SS-jedinice „Totenkopf-Sturmbann“.

To nije jedino suđenje na sudu u Detmoldu. Od oko 6.500 SS-čuvara Auschwitza do sada je osuđeno samo njih 49. Sudstvo koje je zakazalo već odavno se smatra „drugom krivicom“ Nijemaca. Za usporedbu, poljsko sudstvo osudilo je oko 700 pripadnika SS-jedinica iz Auschwitza.

Auschwitz, sinonim za holokaust

Kada je Crvena armija 27. siječnja 1945. stigla do logora Auschwitza u blizini Krakova u današnjoj Poljskoj, u logoru se nalazilo još oko 7.000 ljudi. Neposredno prije toga SS je ubio većinu od 60.000 logoraša, dok su drugi krenuli na takozvani „marš smrti“ u smjeru Zapada.

Između 1940. i 1945. godine u Auschwitzu je ubijeno između 1,1 i 1,5 milijuna ljudi: muškarci, žene, djeca na smrt su prebijani, strijeljani, odvođeni u plinske komore. Sve to je birokratski dokumentirano, kao na primjer „specijalni tretman“.

Nakon rata ti zločini su u zapadnonjemačkoj javnosti skoro dvadeset godina bili tabu-tema. Prije svega za sudstvo. Moto je glasio „prošlost treba mirovati“. Duh ere Adenauera – dakle vrijeme prvog saveznoga kancelara od 1949. do 1963. godine – obilježili su široko rasprostranjena amnezija ili aktivni napori za denacifikaciju.

Državni odvjetnici i suci s nacističkom prošlošću u prvim desetljećima mlade Savezne Republike bili su upadljivo neaktivni u suočavanju s nacističkim zločinima. Nečinjenje je bilo dovoljno. Samo u Donjoj Saskoj i Sjevernom Porajnju i Vestfaliji 80 posto sudstva bilo je pristrano.

Fritz Bauer nije bio jedan od takvih. Hesenski državni odvjetnik je otac frankfurtskog sudskog procesa za zločine u Auschwitzu. Židov, preživjeli logoraš i socijaldemokrat, odlučno je tragao za ratnim zločincima. Već 1959. godine Vrhovni sud je Baueru povjerio odgovornost za suđenje za Auschwitz.

Sizifov posao u Ludwigsburgu

Suđenje je moglo početi 1963. godine i zato što je 1958. godine u Ludwigsburgu otvoren Glavni ured za otkrivanje nacističkih zločinaca. Do tada su ratni zločinci gonjeni samo parcijalno i nekoordinirano. Ali i u toj službi je istraga ubrzo došla do granica koje si je sama postavila.

Radilo se samo na slučajevima u kojima su se mogli dokazati pojedinačni konkretni zločini. Rezultat te dugogodišnje prakse bio je taj da su optužnice samo rijetko bile podizane. Savezni vrhovni sud je još 1969. godine odlučio da nisu svi koji su imali veze s ubilačkim strojem koncentracijskog logora bili i odgovorni za te zločine.

To se promijenilo 2011. godine kada je John Demjanjuk pred sudom u Münchenu bio optužen za sudioništvo u ubojstvu. Ukrajinac je u njemačkom zarobljeništvu pristupio SS-u i postao čuvar u logoru Sobibor.

Već samu službu u tom logoru sud je ocijenio kao pomaganje u ubijanju. Konkretno ubojstvo zatvorenika od strane Demjanjuka nije moralo biti dokazano. Osuđen je na pet godina zatvora. Umro je godinu dana kasnije, u 91 godini. Ta presuda je bila prekretnica. Od tada se počelo pojačano voditi istrage protiv čuvara logora. Počela je utrka s vremenom.

Posljednji slučajevi

Pravda sve češće dolazi prekasno. Kao na primjeru bivšeg stražara logora smrti Belzec, Samuela Kunza. Optužnica ga tereti za ubojstvo deset ljudi i pomaganje u ubojstvu 430.000 drugih zatvorenika. Kunz je umro 2010. godine, prije nego što je suđenje počelo. Iste godine sud u Aachenu je izrekao doživotnu zatvorsku kaznu Heinrichu Boereu. On je 1944. godine kao pripadnik SS-odreda smrti ubijao nizozemske civile. Boere je umro iza rešetaka 2013. godine.

Pozornost javnosti privuklo je i suđenje Oskaru Gröningu, koje je završeno u srpnju 2015. godine. On je osuđen na četvorogodišnju zatvorsku kaznu zbog pomaganju u ubojstvu 300.000 ljudi. Taj 94-godišnji „knjigovođa Auschwitza“ priznao je da osjeća moralnu odgovornost za ubojstva u Auschwitzu. Sud je potvrdio: ljudi poput Gröninga su temeljno, efektivno i nemilosrdno doprinijeli funkcioniranju mašinerije za ubijanje.

Presuda još uvijek nije pravomoćna, jer Savezni sud ove godine još mora odlučiti o reviziji. Ukoliko odluči da je moguće osuditi za pomaganje u ubijanju i one koji su radili u koncentracijskim logorima, uslijedit će još suđenja protiv nacističkih staraca. I ona će zaista biti i posljednja.