Kome treba poljski ugljen?

Joanna Wegrzynowicz u kuhinji kantine kuha goveđe rolade, jedan od specijaliteta Šlezije. Tisuće puta je već kuhala rolade, punjene krastavcima i slaninom, služene uz kupus i okruglice. U Zabrzom je to inače bilo omiljeno jelo koje bi brzo nestalo, ali i Joanna zna da danas neće izdati mnogo rolada.

Jer kantina je točno preko puta rudnika ugljena Makoszowy koje je zatvoreno 2016. „Dok je bilo rudnika, bilo je mnogo posla jer su rudari tu dolazili na ručak. Tu je bilo središte mjesta, čitav život se tu odvijao. Ali od kako je rudnik zatvoren, sve je nestalo."

Ta kantina je samo jedna od mnogih lokalnih poduzeća koja su teško pogođena zatvaranjem tog državnog rudnika sa oko 3000 rudara. Neke trgovine su i same zatvorile vrata, a neće još dugo ostati otvoren niti lokalni dom zdravlja. Rudari su uglavnom otišli u druge rudnike u Poljskoj jer je ugljen još uvijek važan energent te zemlje: on pokriva 80% energije Poljske.

Kako spojiti i klimu i ugljen?

Ta je zemlja je sad i daleko najveći proizvođač ugljena u Europskoj uniji: još prije tri godine je u tom sektoru bilo zaposleno oko 100 tisuća radnika. Ali i Poljska se mora držati zadatih odrednica za očuvanje klime i to jednostavno nije moguće sa tolikom potrošnjom ugljena.

Rudarima je pak glavno pitanje, kako da i dalje zarađuju za život? Andrzej Chwiluk je na čelu lokalnog sindikata rudara ZZGwP. Tu je proveo najveći dio svog života i to u oknu, pod zemljom. Danas ga muče pluća, ali ga još više muči budućnost. Ugljen je, kaže nam, stoljećima značio život za ovo područje.

To se vidi i u njegovom uredu. Posvuda vise fotografije iz rudnika i guraju se sa pokalima i priznanjima nogometne momčadi rudnika. Posebno mjesto je posvećeno oltaru svete Barbare, zaštitnice rudara.

Dan svete Barbare je u prosincu i na taj dan su rudari Šlezije tradicionalno oblačili svoje svečane rudarske crne uniforme za zlatnim gumbima i kapom ukrašenom perom. Tako uređeni su iza limene glazbe prolazili u procesiji kroz rudarska mjesta. Kaže nam da ta tradicija nekako mora preživjeti, ali kako? Bivši rudari i dalje obilaze škole i vrtiće u okolici i pripovijedaju o životu u rudniku, ali je veliko pitanje koji će od tih mališana krenuti njihovim putem.

„Kao da smo mrtve stvari"

Jer i Chwiluku je jasno što ugljen znači za klimu i da će jednog dana morati nestati iz našeg života. Ali isto tako žele i da se netko posveti i njihovoj sudbini: „Promjena je važna i nestanak rudnika će doći, ovako ili onako. Ali ta promjena nešto mora i donijeti ljudima i ne smije se samo pomagati gospodarstvu."

Tako kao što se dogodilo sa rudnikom Makoszowy se više ne smije dogoditi. Vlada Poljske je rudarima obećavala da ih se neće zatvoriti dok onda jednog dana nisu čuli da će ipak biti zatvoreni. „Odnosili su se prema nama kao da smo mrtve stvari. Radnici u rudniku su se osjetili prevareni i zaboravljeni. Nitko nam nije htio objasniti, što se dogodilo."

Rudari su se još nekako i snašli velik broj ih je našao posao u drugim rudnicima. Ali žene, pogotovo one koje su već bile starije od četrdesetak godina, njih je to pogodilo punom silinom. Jedva da koja ima novo radno mjesto i to tako ne smije ići.

Poljska je i u Katowizama zato tražila „socijalno podnošljiv prijelaz" u napuštanju energije iz ugljena jer ta zemlja i dalje računa na taj energent: još 2050. Poljska predviđa kako će polovicu svoje potrebe za energijom zadovoljiti ugljenom. Poljski predsjednik Andrzej Duda ističe kako njegova zemlja ima ugljena „još za 200 godina" i kako njegova zemlja jednostavno ne može posve napustiti ugljen kao energent.

Ugljen, ali ne poljski

Ali ti povici iz Varšave su opet novo zavaravanje poljskih rudara, upozorava Izabela Zygmunt iz organizacije Bankwatch. Ugljen koji se nalazi pod zemljom Poljske se još jedva negdje uopće isplati eksploatirati. Političari i ljudima i rudarima govore kako spašavaju njihova radna mjesta, a zapravo Poljska sve više uvozi jeftin ugljen iz Rusije. Na taj način niti što čini za klimu, niti što čini za svoje građane nego ima samo pred očima dobit energetskih koncerna.

Jer nestanak rudnika i rudara je već počeo i jedva da se netko brine za njihovu budućnost. Joanna Wegrzynowicz je 21 godinu provela u kuhinji te kantine preko puta rudnika, čak i prije je tu posjećivala svoju mamu koja je tu radila. Sad je ipak našla drugi posao u središtu Zabrzea.

I sindikalist Andrzej Chwiluk i njegova obitelj će vjerojatno brzo otići kamo su već i otišli drugi rudari. Što će biti sa fotografijama i nogometnim trofejima? A što će s tim? I što je za njega ostalo u Zabrzeu? Ne zna više ništa, kaže nam.