Demokracijo, brani se!
Što su to bila lijepa vremena. Ne tako davno smo smatrali da je najveća zamisliva prijetnja našoj demokraciji bila zasićenost politikom. Mi, dobri demokrati, aktivni birači i čvrsto na strani Ustava, bili smo pomalo začuđeni zbog porasta broja naših rođaka, prijatelja, susjeda koji su postajali nezainteresirani za onim što se događa u državi i društvu.
Danas, milijun izbjeglica kasnije, Republika je izgubila svoje često tromo samozadovoljstvo. Živimo na rubu unutarnjeg izvanrednog stanja, a rulja se mobilizira. Notorno spremni na nasilje iz desne scene su na čelu, a slijede ih oni koji se do sada skrivali i sad se odriču anonimnosti u krugu svojih istomišljenika.
Još do prije nekoliko tjedana smo mi bili simpatični. Izbjeglice smo dočekali dobrodošlicom. A sad vodimo evidenciju o broju napada na slabe. U Kölnu je izbodena kandidatkinja za gradonačelnicu, izbjegličke centre se pali, dva neonacista uriniraju po djeci stranaca. Neobično saznanje: 70% počinitelja do sada policiji nije upao u oči. Što se ovdje događa?
Vlasti ne djeluju dovoljno odlučno
Čak se ni višestruki počinitelji nedjela ne moraju bojati snažne ruke države. Ona zapravo i ne postoji. Njemačka u EU-usporedbi mlitavo sankcionira Hate Crime. Tu kategoriju kaznenog prava se u SAD-u ili Velikoj Britaniji progoni već desetljećima. Ali ne i kod nas. Doduše i u Njemačkoj bi državni odvjetnici i suci mogli malo češće i malo „jače“ udariti po njima, ali oni to ne čine, tvrde čak i autori jedne ekspertize koju je objavio Ured njemačke vlade za borbu protiv diskriminacije. Zašto ne? Takav labavi odnos pravne države prema počiniteljima rasističkih verbalnih i nasilnih nedjela doslovce animira desnu scenu na nove činove i inficira one građane koji su do sada bili „čestiti“.
I naše ustanove koje „čuvaju“ Ustav su osjetno tolerantne kad se radi o odnosu prema provokatorima s krajnje desnice. Pegidu se registrira, ali ne prati. Kao da je šetnja ponedjeljkom po ulicama Dresdena živuće prakticiranje demokracije kritičnih građana pod vedrim nebom. U stvarnosti se samozvani centar društva upravo prezentira kao raskalašeni „trbuh“ društva. Kad se „bijesni građani“ na ulici pogledaju u oči, valjda poneki pomisli: kvragu, pa stvarno nas je puno! To je socijalno-psihološki fenomen. Kad neka osoba počne bacati smeće na čistinu u šumi, onda uskoro to čine i drugi. To je kao kad pukne brana: do sad neuočljive poštenjačine, i žene i muškarci, odjednom se usuđuju reći što stvarno oduvijek misle. Rugaju se državi, demokraciji i ponašaju se kao da su oni „dobri Nijemci“, koji samo kažu kakvo je stvarno stanje.
Prijetnja društvu
Zato je pogrešan signal kad njemački ministar pravosuđa Heiko Maas ne prijavi osobu koja ga kleveće, osobu koja ga je nazvala „kasnim Goebbelsom“, Hitlerovim ministrom propagande. Pa rasističku scenu se ne može bolje pozvati da nastavi ispitivati do kuda sežu granice pravne države. Naravno da je u vremenima kao što su ova, prosvjetiteljstvo uvijek iskušano sredstvo da se suprotstavi zlokobnim počecima. Ali ako kuća već gori, ne moramo pitati gdje je osiguranje za slučaj požara. Sad se treba zaustaviti širenje požara i nasilje. Demokracija se mora braniti – i to svim sredstvima koja su joj na raspolaganju. Jedno je sigurno: njemačka demokracija puno bolje se financijski i organizacijski nosi s teretom smještaja izbjeglica, nego s prijetnjom društvu od strane huškača.