I Srednja Amerika je odgovorna
27. lipnja 2019
Srcedrapajuće, neljudski, jednostavno nepojmljivo: slika utopljenog Óscara Martíneza Ramíreza i njegove dvogodišnje kćerkice Valerie iz El Salvadora potresa i postavlja pitanja.
Za Taniu Ávalos, preživjelu suprugu i majku, koja je bespomoćno sve to morala promatrati s obale, to su morali biti dramatični trenutci: borba za preživljavanje, vlastita nemoć – spoznaja, sve riskirati zbog nade u bolji život da bi na kraju izgubila sve.
Poziv na buđenje za predsjednika Trumpa?
Sada bi se moglo govoriti o pozivu na buđenje za predsjednika Trumpa i njegovu nehumanu izbjegličku politiku. Jasno je da će fotografija jednima biti dokaz za "izvanredno stanje na granici" i za to da bi se izgradnjom zida morali riješiti ti problemi, kako se takvi prizori ne bi ponovili. Demokrati će, s druge strane, to doživjeti kao potvrdu svoje teze o tome da je prije svega riječ o humanitarnoj krizi i da su ove dvije žrtve rezultat cinične migracijske politike.
Ipak, jednostavno okriviti američku izbjegličku politiku bilo bi prejednostavno. Tisuće ljudi bježe iz Srednje Amerike zbog siromaštva, nasilja i kriminalnih bandi, nadajući se da će u SAD-u pronaći zaštitu i bolji život.
Tamošnje vlade ogrezle u korupciju su te koje na savjesti imaju ova dva života i živote mnogih drugih koji su stradali na putu u Sjedinjene Države. El Salvador, domovina porodice Martínez, smatra se jednom od najopasnijih zemalja na svijetu: korupcija i nasilje karakteriziraju svakodnevni život ljudi - prema procjenama Svjetskog programa za hranu UN-a, 40 posto stanovništva živi ispod granice siromaštva. Država je tamo, kao i u brojnim susjednim zemljama, odavno izgubila svoj monopol na upotrebu sile.
Kada se više ne usuđuješ izaći na ulicu
Gotovo svaki stanovnik El Salvadora, između ostalog, može ispričati priče o takozvanim Marasima, zastrašujućim bandama mladih poput "Calle 18" ili "Mara Salvatrucha", koje kontroliraju cijele gradske kvartove, iznuđuju novac za zaštitu, primoravaju obitelji na bijeg ili ih, ako ne ispune njihove zahtjeve, čak ubijaju.
Tek kad se suprotstavi tim bandama, ljudi mogu opet bez straha izaći na ulicu i vidjeti perspektivu u svojoj zemlji, broj izbjeglica će se smanjiti i scene, poput one na Rio Grandeu, neće se ponoviti. Sve do tada nijedan zid ili ograda neće zaštititi SAD od očajničke potrage za sigurnošću i boljim životom.
Prije svega će ljudi u Središnjoj Americi i dalje sanjati o zemlji neograničenih mogućnosti, iz koje im izvještavaju prijatelji i rođaci, koji su uspjeli doći tamo. Ali za većinu ljudi su to lažne nade na koje se oslanjaju i za koje su spremni riskirati vlastite živote. Potraga za obrazovanjem, poslom i budućnošću u SAD-u je teška. Samo malobrojni imaju mogućnost dobivanja političkog azila, dok se većina zahtjeva odbija.
Nevolje u SAD-u nikoga ne odvraćaju od rizika
Do tada im prijete nehumani uvjeti zatvaranja u potpuno pretrpanim izbjegličkim kampovima. Može se dogoditi i da obrada jednog zahtjeva od strane preopterećenih službi potraje i godinama.
A oni koji u SAD-u nemaju obitelji često završe na ulici. To najbolje dokazuju brojni migranti beskućnici koji se svakodnevno bore za preživljavanje u gradovima blizu meksičke granice.
No, sve to samo rijetke odvraća od njihova nauma da krenu na put ka sjeveru. Sva bijeda koja ih čeka čini se malom u usporedbi s onim što žele ostaviti iza sebe. Za njih SAD ostaje zemlja neograničenih nada i mogućnosti – koje se migrantima iz Srednje Amerike sve rjeđe ispunjavaju.