Nema više ugljena iz Ruhra

Svaki put kad se govori o kraju vađenja ugljena u Rurskoj oblasti i području uz rijeku Emscher ne može se zaobići spomenuti i pojam „strukturna promjena". Netko tko je kao ja odrastao u Rurskoj oblasti je taj pojam upoznao još u najranijoj mladosti. Pritom se zapravo ne radi o „promjeni" nego tek o „kraju" jedne strukture. Često slavljena „promjena" se naime može tek naslutiti u rijetkim slučajevima.

Krivac tome je i sama eksploatacija ugljena. Treba primijetiti: ne i sami drugovi u oknu. Oni su sve do kraja profesionalno radili svoj posao. Ne, to su politika i energetski lobi koji su desetljećima zapostavljali izazov da doista stvore neke strukture koje će značiti budućnost.

U proteklim desetljećima je potrošeno 200 milijardi eura za potporu njemačkoj eksploataciji kamenog ugljena. To je ogromna svota. To si prvo trebamo predočiti. Da bi bilo jasnije: tu je, dakle, u razdoblju čitavog jednog ljudskog života tekao novac poreznih obveznika za industriju koja nije obnovljiva, a već kad se počeo davati taj novac je bilo jasno da ona nema nikakvu budućnost. Desetljećima su se na trošak države obrazovali ljudi u zanimanjima koja će izumrijeti i onda ih se i plaćalo, umjesto da se tim novcem krenulo novim putevima gospodarstva.

Kamo je otišao novac?

Razlog tome su tijesne veze velikih stranaka, SPD-a i CDU-a, s koncernima u tom sektoru. Još uvijek se hvale kako se "promjena" odvijala bez socijalnih potresa. U usporedbi s onim što se događalo u nekadašnjim ugljenokopima Velike Britanije i Francuske je to svakako ispravno. Ali, je li se ta promjena morala „smekšati" milijardama koje su tekle više od pola stoljeća? I sve su to plaćali građani svojim porezom?

Pritom čak ni kraj eksploatacije ne znači kraj troškova zbog vađenja ugljena. Čitavi tokovi rijeka su ugroženi zbog iskopane zemlje, obrušavaju se brda, a tu su i zagađeno tlo i podzemne vode. Čitava regija će se još dugo morati baviti sa tim problemima. U tu svrhu je doduše stavljen novac na stranu, ali hoće li on biti dovoljan – to je veliko pitanje.

A onda je tu i trošak za mirovine i prijevremenu mirovinu. Rudari su odlazili u mirovinu s 50 godina, djelatnici u upravi i iznad zemlje su godinama mogli prestati raditi s 55 godina, sve plaćeno od našeg poreza. Zašto? Naravno da je rad pod zemljom težak, ali zidari, krovopokrivači, medicinske sestre i drugi radnici u zanimanjima koja zahtijevaju težak fizički rad moraju odraditi svoje sve dok ne navrše 67. godinu.

Ali najveći propust politike bio je stvoriti strukture koje bi osigurale budućnost čitave regije. Tu su svi razmišljali preusko: i općine i gradovi , njih ukupno 53, i zastupnici industrije. Jer kao što pišu i sociolozi iz Bochuma, Rolf Geinze i Jörg Bogumil: dominacija starih industrijskih struktura rudnika i njihova tromost je otežala i čitavu promjenu strukture.

Regija koja umire

Ako danas putujete Rurskom oblašću naći ćete područje koje je dijelom potpuno zapušteno: ceste i ulice su u jadnom stanju, željezničke veze su još gore. Probajte nakon 23 sata javnim prijevozom doći od Bochuma do Essena - dobru zabavu vam želim! A osiromašeno stanovništvo ima dvostruko višu stopu nezaposlenosti nego što je prosjek u Njemačkoj.

Problem je i odlazak ljudi: Essen je prije imao 750 tisuća stanovnika, sad ih ima jedva 600 tisuća. Gelsenkirchen je od svojih skoro 400 tisuća građana izgubio njih 140 tisuća. Ovaj niz se može nastaviti u nedogled, a prvi su otišli baš oni koji su bili u stanju regiju odvesti u budućnost.

Naravno da ima i pozitivnih vijesti: Duisburg je postao važno logističko čvorište, Bottrop je iznimka i među drugim gradovima u državi po svojoj zaštiti klime, malenim tvrtkama i neovisnosti od velikih koncerna. U Rurskoj oblasti postoji i gomila muzeja i kazališta, izuzetan je i broj sveučilišta. Ali stručnjaci njemačkog Ekonomskog instituta (IW) ipak smatraju da to područje izumire i da se jedva događa nekakva strukturna promjena, piše u njihovom izvješću. Pet sveučilišta, 15 fakulteta, ali jedva 3,5 od 1.000 zaposlenih rade u istraživanju i razvoju.

Kazališta su lijepa, ali...

Puno dobro obrazovanih odlazi iz tog područja: često u Frankfurt, Stuttgart, München ili Berlin. Berlin se hvali kako je „siromašan, ali seksi", Rurska oblast je također siromašna, ali nimalo seksi. Dobrih mjesta za stanovanje zapravo ima vrlo malo i zato su jako skupa, mnogo toga je propalo. Dobrih mjesta za okupljanje kao što ih ima Hamburg ili Berlin treba tražiti pod mikroskopom, škole su loše opremljene, mogućnosti za slobodno vrijeme su skromne. Često spominjani argument mnoštva muzeja i kazališta teško će privući stručnjake za internet, gospodarske informatičare ili stručnjake prirodnih znanosti koji bi mogli stvoriti moderne tvrtke.

Konačan kraj eksploatacije ugljena je prekretnica. Političari bi konačno trebali učiniti ono zašto su izabrani i plaćeni i što dosad u Rurskoj oblasti nisu uvijek činili: oblikovati i stvarati. Zato još jednom: političari, prihvatite se posla! Promijenite političke strukture, ciljano investirajte u prave projekte, stvorite razumnu prometnu infrastrukturu. I vodite politiku za ljude, a ne za koncerne. A rudarima: sretno! I na površini zemlje.