Prljav i opasan pakt Europe s Turskom
Sporazum sa Ankarom je svojevrsni politički uspjeh njemačke kancelarke Angele Merkel. Njime se kancelarki otvara prostor i u unutrašnjoj politici i Europskoj uniji. Već joj počinje rasti popularnost u javnosti, a tako se može i suprotstaviti desničara obrazloženjem kako je učinkovito zaustavljen dolazak izbjeglica u Njemačku. Povrh toga može povratiti ugled u Europskoj uniji jer je uspjela spasiti jedinstvo Europe.
Paprena cijena
Ali koju cijenu mora platiti Europa za ovu trgovinu ljudskim životima? Odgovornost za većinu izbjeglica s Bliskog i Srednjeg Istoka se jednostavno prebacuje Turskoj. To je politički outsourcing najgore vrste. Na papiru će se turski predsjednik Erdogan obavezati kako će poštivati međunarodne obaveze i prava izbjeglica u skladu sa Ženevskom konvencijom. Ali od kad se taj autokrat iz Ankare drži svojih obećanja?
S druge strane, EU neće imati više nikakvih instrumenata pritiska ako on počne izbjeglice jednostavno protjerivati nazad u Siriju ili Irak, makar je to izrijekom zabranjeno. Isto vrijedi i ako izbjeglice jednostavno pusti da prose i umiru od gladi na ulicama Istanbula ili Izmira. Čim budu ukinute europske vize za državljane Turske - najveća želja Ankare - Europljani će u ovoj tragediji ostati samo promatrači.
Je li to nova nad-realna politika?
Onda se možda može kritizirati tursku vladu kako se ne drži sporazuma, ali sultan Erdogan se može od srca smijati tim kritikama. Baš kao što se smije svim upozorenjima kako treba tamošnje medije ostaviti na miru, poštivati prava oporbe ili prihvatiti se mirovnih pregovora s Kurdima.
Europa prepušta svoju nadležnost za temeljna prava izbjeglica Turskoj. To će je koštati i vjerodostojnosti i međunarodnog ugleda. Kako može Europa onda upozoravati diktatore i autokrate ovog svijeta na ljudska prava i demokratske vrijednosti kad se i sama pokazuje u tako jadnom svjetlu i otvara bokove za napade?
Europska unija će tako izgubiti dvije svoje najveće političke vrijednosti: sposobnost vršenja pritiska i vjerodostojnost. A razlog za ovu jadnu predstavu je tek nemogućnost da se obuzdaju nacionalne sebičnosti i strah od političke desnice. Ako je to nova realna politika da se ne preže niti od pakta sa đavolom, onda je to nešto što će uništiti i ono što je zapravo jedino trebalo sačuvati.
Zadaća ispunjena?
Predsjednik Erdogan je tu dobitnik: on se još i nagrađuje za svoju antidemokratsku politiku. On vodi Tursku sve dalje od Europe, ali se usprkos tome može radovati da bi opet mogli početi pregovori o pristupu Turske EU. Njegov put prema totalnoj diktaturi se još jedva može zaustaviti - barem ne utjecajem Europe.
Europa se pak tako pretvara u tvrđavu koja će biti nedostižna za mnoge izbjeglice. Neki će možda reći kako je time ispunjena zadaća koju su odredili čelnici vlada zemalja Europske unije. Drugi će se žaliti na nestanak svake ljudskosti i ljudskih prava. Ali obzirom na praktične probleme u provedi ovog sporazuma i pravna pitanja koja se time otvaraju možemo reći: još ćemo se nagledati prizora sirijskih izbjeglica koji su zaglavili u graničnom području Turske ili Iračana i Afganistanaca koji tamo uzaludno traže zaštitu. Sve kritike organizacija za ljudska prava su točne: ovaj sporazum Europske unije i Turske je opasan, nezakonit i nečovječan.