Kraj Drugog svjetskog rata: pouke iz prošlosti

Tog popodneva 30. travnja 1945., dok je Crvena armija jurišala na centar Berlina, Adolf Hitler je za sebe vidio samo jedan mogući izlaz. Nije želio pasti im živ u ruke i tako podnijeti račun za svoju zločinačku megalomaniju. Nacistički diktator i Eva Braun, s kojom tek što se vjenčao, počinili su samoubojstvo u „führerovom bunkeru", 12 metara ispod zemlje. Posljednji sljedbenici spalili su njihova tijela i sahranili ostatke kod ulaza iz bunker.

Brutalne promjene u svijetu

Ali kraj Hitlerovog „tisućugodišnjeg imperija" zapečaćen je tek 8. svibnja. Tog dana generali Wehrmachta potpisali su bezuvjetnu kapitulaciju Njemačke. Time je okončan Drugi svjetski rat u Europi, koji je započeo invazijom Njemačke na Poljsku 1. rujna 1939. Rat je u Aziji trajao još nekoliko mjeseci, do kapitulacije Japana 2. rujna 1945. Procjenjuje se da je tijekom rata stradalo više od 60 milijuna ljudi. Lice svijeta deformiralo se na najbrutalniji mogući način.

Mnogi gradovi bili su u ruševinama – i u Njemačkoj, zemlji odgovornoj ne samo za početak rata, već i za genocid u koncentracijskim logorima motiviran rasnim ludilom. A njemačko stanovništvo? Je li se osjećalo poraženo ili oslobođeno od nacističke vladavine? „Neposredno nakon 8. svibnja uopće nisam razmišljao jesmo li poraženi ili oslobođeni", opisao je pokojni visokopozicionirani političar Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD) Egon Bahr. Snimka te njegove izjave kao svjedoka vremena nalazi se na internet-portalu bonskog muzeja Kuća povijesti Savezne Republike Njemačke. „Naravno da smo poraženi, što drugo. Ali smo i oslobođeni. I jedno i drugo nam se dogodilo. Ali to nam i nije bilo važno, već to što smo preživjeli. To je bilo najvažnije!"

Nakon rata – borba za opstanak

Većina preživjelih možda i je razmišljala kao Egon Bahr, ali bezbroj njih ostalo je traumatizirano: muškarci zbog sudjelovanja u ratnim operacijama, 800.000 do dva milijuna žena zbog silovanja koje su učinili prije svega sovjetski vojnici. Točne brojke danas se više ne mogu utvrditi.

Skoro četrnaest milijuna ljudi je izbjeglo ili je raseljeno s njemačkog istoka i istočne Europe. Poražena i uništena Njemačka morala ih je integrirati. To je iskustvo koje je svjedoke tog vremena učinilo senzibilnim za situaciju u kojoj se danas nalaze izbjeglice.

Nijemcima je zazvonio takozvani „nulti sat" – bio je to početak borbe za opstanak neposredno nakon rata. Preostalu energiju usmjerili su u napornu obnovu. Raščišćavanje ruševina bilo bi gotovo nemoguć pothvat bez žena – „žena iz ruševina" (Trümmerfrauen), kako su ih zvali. Pod tim imenom su ušle i u legendu. Ali Nijemci uklanjaju još nešto: ruševine prošlosti. To je vrijeme zaborava i potiskivanja vlastite krivice za rat. Računalo se samo ono što je sada i samo ono ovdje. Za suočavanje s prošlošću još uvijek nije bilo proteklo dovoljno vremena, za to je nedostajalo i volje i snage.

Kamen-temeljac Hladnog rata

Nad Nijemcima je visjelo zastrašujuće pitanje: kako će se Savezničke sile odnositi prema njima? Na konferencijama u Teheranu i na Jalti Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Sovjetski Savez razgovarali su o sudbini poražene Njemačke. Na posljednjoj konferenciji u srpnju 1945. u Potsdamu kod Berlina, sporazum je konačno postignut.

Takozvana „velika trojka" svom bivšem smrtnom neprijatelju pružila je šansu da ponovo postane dio međunarodne zajednice – usprkos svim rezervama. Odbačeni su neki raniji prijedlozi po kojima je trebalo da se Nijemce pretvori u narod koji se isključivo bavi poljoprivredom.

Ali to je imalo i svoju cijenu. Njemačka je morala platiti reparacije i podijeljena je na okupacijske zone. Iz triju zapadnih zona (američke, britanske i francuske) na zapadu je nastala federativno uređena Savezna Republika Njemačka, a na istoku socijalistička Njemačka Demokratska Republika, ovisna o Sovjetskom Savezu.

Istovremeno, Potsdamska konferencija je označila i početak pokera moći između zapadnih sila i Sovjetskog Saveza. Za nekoliko godina počet će i Hladni rat. S obzirom na taj nadolazeći sukob, 3. travnja 1948. Sjedinjene Države pokrenule su tzv. Marshallov plan, četvorogodišnji, gigantski program ekonomskog poticaja za zapadnu Europu. U taj plan uključena je i Zapadna Njemačka.

Od diktature do demokracije

„Između 1945. i 1949. dvije su stvari bile posebno važne za Njemačku. Prvo, Nijemci su morali prihvatiti poraz, što je mnogima bilo vrlo teško. Drugo, morali su se pripremiti za novi način života – i kao nacija i kao politička cjelina", kaže za DW publicist i povjesničar Florian Huber.

On podsjeća na dugogodišnje ispiranje mozga nacističkom propagandom, ali je istovremeno uvjeren da su „iskustva iz vremena Hladnog rata, prije svega zapadnonjemačkom društvu, olakšala da prihvati da pripada zapadnom svijetu". Tome je, dodaje, doprinijelo i „usvajanje novog demokratskog ustava, koji imamo i danas".

Vanjska politika Savezne Republike Njemačke vodila se načelima dobre volje i suradnje. Kada je riječ o vojsci, dogodila se radikalna promjena: Bundeswehr je građen kao obrambena vojska. Njegovo angažiranje u inozemstvu politika je omogućila tek nakon 1990., a i to je moguće tek nakon duge rasprave i pod strogim uvjetima. Ujedno, većina tih angažmana je logističke naravi.

Savezna Republika, kao i kasnije ujedinjena Njemačka, zauzima se za evropsko ujedinjenje. Povijesna odgovornost za Holokaust i sigurnost Izraela dijelovi su državne doktrine. Njemačka se zalaže za osnovne vrijednosti, kao što su sloboda, demokracija i ljudska prava.

Tamna strana novog nacionalnog ponosa

Politički i društveno Njemačka je vrlo sporo izlazila iz sjene svoje nacističke povijesti. Suočavanje s prošlošću na Zapadu je počelo tek 1960-ih. Desetljećima nakon završetka rata za većinu Nijemaca se teško moglo reći da su ponosni na svoju zemlju. To se promijenilo tek nakon mirnog ujedinjenja 1990. godine: postupno su se poistovjećivali sa svojom nacijom, a od Svjetskog nogometnog prvenstva 2006. i Nijemci u svojoj zemlji mašu nacionalnom zastavom i sa samopouzdanjem pjevaju svoju himnu.

Međutim, kako pokazuju ankete, opće znanje o Drugom svjetskom ratu i nacističkoj eri postupno opada, posebno među mlađima. Istovremeno, duhovi prošlosti nikada nisu u potpunosti nestali. Naprotiv – o tome svjedoči i povećan broj napada i različitih aktivnosti desnih ekstremista. Mnogi političari optužuju desničarsko-populističku stranku Alternativa za Njemačku (AfD) da je „duhovni pokretač" svega toga.

Političari AfD-a oštro odbacuju takve tvrdnje, ali ujedno redovito izazivaju ogorčenje svojim provokativnim izjavama. Oni već dugo vode borbu za kulturu sjećanja, poput njihovog bivšeg vođe, a danas počasnog predsjednika stranke Alexandera Gaulanda, koji je 2018. izrekao onu često citiranu rečenicu: „Hitler i nacisti su samo jedan brabonjak u više od tisuću godina uspješne njemačke povijesti."

Borba za kulturu sjećanja

Ili recimo predsjednik pokrajinskog ogranka AfD-a u Tiringiji Björn Höcke. On je berlinski spomen-kompleks posvećen Holokaustu u siječnju 2017. nazvao „spomenikom sramote". Govori o „glupoj politici suočavanja". To očito nije nanijelo štetu njegovoj stranci. Ona već godinama osvaja glasove na izborima, usprkos tome – ili možda upravo zbog toga što testira granice onoga što se može izgovoriti. „Moramo biti sasvim svjesni da AfD danas predstavlja značajan dio njemačkog društva", kaže povjesničar Florian Huber.

AfD je tu da ostane. „Sigurno je da ćemo biti svjedoci duge i teške borbe između onih koji inzistiraju da se s podsjećanjem na nauk iz prošlosti i dalje nastavi, i onih koji žele da to poglavlje njemačke povijesti jednom zauvijek zatvore."

Savezna kancelarka Angela Merkel i više je nego svjesna svega toga. Šestog prosinca 2019. iznijela je svoj stav o kulturi sjećanja – i to na mjestu koje prikazuje zločine nacista kao nijedno drugo: u Auschwitzu, nekadašnjem njemačkom koncentracijskom logoru u Poljskoj. Tijekom svoga prvog i vrlo zapaženog posjeta izjavila je: „Nikada ne smijemo zaboraviti. Nikada se ne može podvući crta i ne može biti relativizacije." Glede toga iza kancelarke stoji ogromna većina njemačkih građana. Po istraživanjima oni i dalje osjećaju moralnu odgovornost za povijest svoje zemlje.