Lažna veličina i stvarna sramota

„Najveća vojna vježba u našoj zemlji od 1981. godine!" Tu misao iz propagandnog repertoara Kremlja na sva zvona ovih dana oglašavaju ruski državni mediji. Hinjeni entuzijazam povodom vojne vježbe „Vostok 2018" djeluje kao da je Rusija poslala ljude na Mars ili barem otkrila lijek protiv raka.

Više od tristo tisuća vojnika, tisuće i tisuće vojnih oruđa mobilizirani su za vježbu skoro po cijelom ruskom teritoriju. Recimo flota vojnih brodova će imati pohod od Barentsovog do Čukotskog mora. Kako je napisao jedan prorežimski komentator, Amerikanci će lijepo moći vidjeti tu raskošnu moć kada flota prođe pored Aljaske.

Načelno, vojne vježbe su uobičajena stvar. Vojska je dužna svo vrijeme biti spremna. Pozvani su strani vojni atašei, dakle sve je u redu, nema tajni. Doduše, mnogima smeta masovnost ovih vojnih igara koje, po mišljenju zapadnih komentatora, izgledaju kao proba svjetskog rata.

No Marija Zaharova je odmah opovrgla te „izmišljotine" tako da je, što se vlasti tiče, tema zatvorena. Jer ako ne vjerujemo ruskom Ministarstvu vanjskih poslova, na što bismo se uopće mogli osloniti?

Tek dvije sitnice kvare idilično raspoloženje i veselje zbog sve veće borbene spremnosti oružanih snaga Rusije.

Prvo, usporedba s 1981. godinom koju u priopćenjima spominje Ministarstvo obrane. Smisao je jasan: sadašnja vojska je konačno dostigla moć oružanih snaga SSSR-a iz doba Brežnjeva. Jer Brežnjevljeva era se danas proglašava „zlatnim dobom" naše zemlje, prekrasnom prošlošću u koju se neizostavno moramo vratiti.

Tko se zbilja sjeća 1981. mogao bi tu usporedbu smatrati dvosmislenom. Vojna vježba „Zapad 1981", izvedena sa saveznicima iz Varšavskog pakta, trebala je preduhitriti moguće miješanje Zapada u događaje u Poljskoj gdje je na vrhuncu bio antikomunistički pokret „Solidarnost".

Politbiro moskovskih komunista razmatrao je mogućnost vojne intervencije u susjednoj državi po modelu Čehoslovačke 1968. To je na kraju bilo suvišno jer je u prosincu iste godine general Wojciech Jaruzelski sam uveo vojni režim.

U isto vrijeme je Sovjetski Savez srljao u drugu godinu rata u Afganistanu, sve dublje tonući u močvaru tog bezumnog konflikta.

Sve je pratio rastući cinizam u društvu koje je izgubilo vjeru u „realni socijalizam", televizijske vijesti sa starcima iz Politbiroa u glavnim ulogama i sve duži redovi u trgovinama. Desetljeće nakon „Zapada 1981" obilježeno je smrću Brežnjeva, porazom od Amerikanaca u utrci u naoružavanju i krahom SSSR-a.

Ljudima koji danas vode Rusiju tada je bilo 30 ili 35 godina, već su napravili prve korake na karijernoj ljestvici u KGB-u ili vojsci i sada nam nude povratak u prošlost da još jednom odigramo povijest.

„Vostok 2018" je megalomanska psihoterapeutska seansa ove nazovi-elite i dijela Putinovog biračkog tijela. Aktualne ruske vlasti nemaju nikakvu ideju o budućem, imaju samo prošlost i strah od Zapada čiji ih pritisak može koštati vlasti i imetka.

Drugi moment koji se kao sjena nadvija nad radošću zbog vojne vježbe je novi „saveznik" Rusije. Nekoliko tisuća vojnika i deseci letjelica Narodnooslobodilačke armije Kine sudjeluju u vojnoj vježbi.

Jer, ako je „Vostok" ičemu mogao služiti, onda jedino da se razrade akcije za slučaj konflikta upravo s Kinom – jedinom zemljom koja u školskim udžbenicima neumorno dovodi u pitanje milijune kvadratnih kilometara ruskog teritorija.

To je zemlja koja po brojnosti ima dvostruko veću vojsku od Rusije, gdje ruska vojska ima nadmoć jedino u broju nuklearnih bojevih glava. Zemlja koja je skoro najurila Rusiju iz centralne Azije i koja na dužničkoj uzici drži niz ruskih kompanija uključujući Rosnjeft.

I baš su te „kineske hegemone", kako su nazivani u Brežnjevljevoj eri koju Kremlj toliko uzdiže, danas pozvali da iznutra prostudiraju kako ruska vojska djeluje, da izbliza analiziraju njezinu borbenu spremnost. List South China Morning Post iz Hongkonga, koji je sve više neslužbeno glasilo Pekinga u službeno autonomnom gradu, napisao je bez okolišanja da se kineska vojska nije borila još od 1979. (kada su izgubili kratki rat u Vijetnamu), a sada će se okoristiti ruskim vojnim iskustvom u Čečeniji i Siriji.

Vodstvo Kremlja smatra Sjedinjene Države glavnim neprijateljem i pokušava ih zaplašiti navodnim strateškim partnerstvom s Kinom. Ako uzmemo ekonomsku zaostalost Rusije u odnosu na Kinu i demografsku krizu od Kalinjingrada do Nahotke, Kremlj zapravo svjesno od Rusije stvara mlađeg partnera Pekinga kako bi sačuvao vlast. „Vostok 2018" će simbolično zacementirati tu ovisnost.

Iskreno, ne znam što je gore – lažna „veličina" 1981. ili realna sramota „Istoka 2018".

*Ruski novinar i politički komentator Konstantin von Eggert je redoviti kolumnist DW-a na ruskom jeziku i voditelj emisija na TV-kanalu Dožd. Ranije je bio urednik moskovske redakcije BBC-a i glavni urednik radija Komersant FM.