„Mađarska se podriguje i sretna valja u blatu…“

79-godišnjem piscu, koji je u svojoj domovini već proživio i Holokaust i staljinizam, nije preostalo ništa drugo nego samo – egzil. Akos Kertesz, mađarsko-židovski autor zatražio je početkom ožujka ove godine boravišnu dozvolu u Kanadi. Razlozi za ovaj korak objavljeni su u jednom američko-mađarskom tjedniku: „Jako teško sam se odlučio na ovaj korak. Mađarski jezik je moj život. Mađarska je moja domovina. Nadam se da ću se jednoga dana moći ponovno vratiti u jednu demokratsku, tolerantnu i humanu Mađarsku“. Od tada ovaj pisac šuti.

Slučaj Kertesz uzbudio je ne samo mađarske već i inozemne duhove. Mađarska je članica Europske unije, je li doista moguće da je umjetnici iz političkih razloga napuštaju? György Dalos, mađarski autor koji živi u Berlinu, ocjenjuje Kertesza kao „tragični usamljeni slučaj“, i dodaje kako je njegova priča „izraz visokog stupnja histerije koji vlada u mađarskoj politici i kulturi“.

Što se doista dogodilo? Akos Kertesz posljednjih je godina sve više osjećao pritisak nacionalističkih i antisemitskih strujanja u Mađarskoj. U kolovozu 2011. godine, on je Mađarskoj predbacio negiranje krivnje po pitanju Holokausta. U članku kojeg je tada napisao, između ostalog stoji: „Mađar je prema svojim genima podanik. Sretan je dok se valja u kaljuži blata i diktature, podriguje se i guta napoj i ne želi vidjeti da će ga prije ili kasnije smaknuti. On ne želi učiti, ne želi raditi, sposoban je jedino za zavist. I ukoliko mu se pruži mogućnost, ubija one koji uspijevaju zahvaljujući radu, studiju i inovacijama“.

Kritika kao izdaja domovine?

Ove drastične riječi nisu s oduševljenjem prihvatili niti Kerteszovi prijatelji ni istomišljenici, dok su konzervativni i desno radikalni politički redovi reagirali gotovo histerično. Ova je tema tjednima stajala u središtu zanimanja javnosti i medija. Iako je nešto kasnije povukao tezu kako je „Mađarska genetski podanička zemlja“, oduzet mu je status počasnog građana Budimpešte a govorilo se i o oduzimanju drugih državnih priznanja. Desno radikalna stranka Jobbik, druga najsnažnija politička snaga u zemlji, zahtijevala je čak podizanje optužnice zbog izdaje. Kertesz je pritisak uspio izdržati još čitavih pet mjeseci. Prema njegovim riječima, prijetilo mu se kako verbalno tako i fizički, preko telefona, pisama, na ulici, i u javnim kupalištima. Uvrede su stizale i nakon što je napustio zemlju. „Kada bi u Mađarskoj vladi bilo razumnih ljudi, onda bi mu napisali pismo i pozvali ga da se vrate. No, to nitko ne namjerava učiniti“, rekao je Dalos.

Radikalne ideološke promjene

Slučaj Kertesz jedan je od najvećih kulturno-političkih skandala u Mađarskoj otkako se (od konca travnja 2010. godine) Viktor Orban i njegova nacionalno konzervativna stranka „Savez mladih demokrata – Mađarski građanski savez“ nalazi na vlasti. To je doduše jedan od najvećih, ali nikako i jedini skandal ovakve vrste. Kada je došao na čelo zemlje, Orban je Mađarsku radikalno „prestrukturirao“; kako politički tako i ideološki. Nekadašnja politička, državna elita zamijenjena je novom a slično je zadesilo i intelektualnu i kulturnu scenu kako u Budimpešti tako i izvan nje. Promjene u javnim medijskim kućama kao i u zakonu o medijima na snagu su nastupile koncem 2010. godine. Novi zakon primjerice, obvezuje novinare da prvenstveno vode računa o tome da njihovo obavještavanje služi mađarskoj nacionalnoj kulturi kao i povećanju nacionalne svijesti.

Rasizam u usponu

Slična kampanja kakva je pogodila Kertesza, zadesila je u siječnju ove godine i pijanista Andrasa Schiffa. On se u jednom pismu čitatelja američkom listu Washington Post sa zabrinutošću osvrnuo na povećanje rasizma, antisemitizma, ksenofobije i šovinizma u Mađarskoj. Poznati desničarski populist, i bliski prijatelj Viktora Orbana, Zsolt Bayer, napisao je neposredno nakon toga, kako je Schiff „duhovni potomak mađarsko-židovskih boljševika iz vremena Prvog svjetskog rata“. U tekstu, doduše između redaka, stoji kako „eto nažalost, nije pošlo za rukom uništenje svih zastupnika ovog stajališta“.

S druge strane, u današnjoj Mađarskoj je takoreći dovoljno da se nekog prozove „pederom“, pa da se taj isti od tada u poslu svakodnevno mora suočavati s velikim problemima. Jedan od njih je primjerice Robert Aldölfi, uspješni direktor Nacionalnog kazališta u Budimpešti. Budući da ne skriva svoju homoseksualnost, već je nekoliko puta bio na udaru kritike i napada od strane zastupnika vlade koji su njegove kazališne postave redovito proglašavali „nekršćanskim i nemađarskim“ i ujedno zahtijevali njegovu ostavku. U Parlamentu, kada ga se spominje, nitko ga ne naziva pravim imenom već ženskom verzijom njegova imena - Roberta. To navodno ne smeta čak ni zastupnike oporbe.

Kulturno-politički skandali

Do sada možda najveći kulturnopolitički skandal u Orbanovoj Mađarskoj, svakako je onaj pod naslovom „Filozofijski proces“, i kao takav je već ušao u suvremenu povijest ove zemlje. Početkom 2011. godine, je jedan od tzv. „vladinih poslanika za obračune“ započeo istragu protiv vodećih mađarskih filozofa. Među njima je bila i danas 82-godišnja Agnes Heller, jedna od najvažnijih istočnoeuropskih intelektualaca uopće. Nju i nekolicinu drugih, pokušalo se optužiti za pronevjeru državnih sredstava namijenjenih za znanost. Iako nije bilo niti najmanjih dokaza, mediji i „voditelji“ ove kampanje proglasili su je krivom. „Mnogi moji prijatelji su već napustili Mađarsku. Tjedno se opraštam barem od jednog od njih. Neki odlaze jer su u materijalnom smislu slomljeni i ne vide izlaz, drugi pak jer uopće nemaju nikakve nade. Oni koji izražavaju kritiku, optužuju se za izdaju, pronevjeru ili kojekakve druge apsurdne „zločine“, kaže Anna Balint, kritičarka umjetnosti iz Budimpešte.

Mađarski „papa“ za pitanja kulture, Geza Szöcs, ministar za nacionalne resurse i državni povjerenik za kulturu, vrlo nervozno reagira na ovakve tvrdnje. „Intelektualci i umjetnici koji Orbanovu vladu kritiziraju, jednostavno nisu u stanju prihvatiti činjenicu da se situacija promijenila, i da naime više nemaju vladu u kojoj su oni djelovali kao jedna vrsta 'dvorskih intelektualaca i pjesnika'“, izjavio je ministar.

Da u Mađarskoj očigledno više nije riječ samo o borbi za moć, promjenama na području kulture, odnosno, kulturne politike, tvrdi i pisac Dalos. „Za kulturnu politiku koju sprovodi Orban, ne bih koristio riječ – kulturna borba, već uništavanje. Jedina ideja koju on slijedi je postizanje moći i što više položaja. Kultura, književnost, film, kazalište – to njih niti najmanje ne zanima. Oni čak nisu ni snobovi“, zaključuje Dalos.

Autori: Keno Verseck/Željka Telišman

Odg.ured: Nenad Kreizer