Mađarski umjetnici pod pritiskom

Građevinski radovi u tradicionalnoj robnoj kući Corvin u Budimpešti teku punom parom kako bi već u jesen ove godine svoja vrata ovdje mogao otvoriti alternativni kulturni centar Müvelödesi Szint. Vlasnik robne kuće iznajmio je ovom Centru oko 3.000 kvadratnih metara prostora i to po vrlo povoljnoj cijeni – to je sreća za mađarsku alternativnu umjetničku scenu, budući da slobodnog prostora u državnim prostorijama zapravo više niti nema. Razlog tome je zatvaranje mnogobrojnih mjesta, od strane desno-nacionalne konzervativne uprave Budimpešte, na kojima je ova scena nekoć mogla izlagati svoje radove.

„Kao u nekoj diktaturi“

Među umjetnicima koji će se „preseliti“ u novi Centar je i kazališna redateljica Julia Barsony sa svojom trupom Harmadik Hang. Iako se raduje novom prostoru, ipak ne može sakriti gorčinu. „Upravo gubimo sve ono što smo izgradili u proteklih 20 godina. Kultura ponovno postaje centralizirana u smislu da vladini činovnici određuju njezine linije. Ovakvo smo stanje imali prije dok je još vladala diktatura...“, kaže Barsony.

Njezino mišljenje dijele mnogi mađarski umjetnici i intelektualci. Otkako su koncem travnja 2010. godine na parlamentarnim izborima osvojili dvije trećine glasova, Savez mladih demokrata Fidesz, na čijem se čelu nalazi premijer Mađarske Viktor Orban, počele su se zbivati radikalne promjene – kako u drugim sektorima, tako i na području kulture. Mnogi umjetnici i intelektualci su već napustili Mađarsku, budući da, kako kažu, u ovakvoj kulturno političkoj atmosferi, za sebe više ne vide mogućnosti opstanka kao ni perspektive.

Ponovno oživljeni nacionalizam

No, osim sa svojim domaćim umjetnicima, vlada Viktora Orbana ne postupa mnogo drugačije niti s onim međunarodnim. Primjerice, početkom 2011. godine u Mađarskoj su mediji bliski vladi potaknuli i potpirivali kampanju (koja je trajala tjednima) uperenu protiv pijansta Andrasa Schiffa. On je nedugo prije toga izrazio svoju bojazan u pogledu sve većeg antisemitizma i desnog radikalizma u Mađarskoj. Nakon ove kampanje, slijedile su slične. Na udaru su se našle grupe poznatih književnika, liberalnih filozofa, povjesničara, znanstvenika; između ostalih Agnes Heller i Akos Kertesz.

Međutim, napadi na umjetnike i znanstvenike zapravo nisu ono najgore na čemu „radi“ Orbanova vlada. Njegova stranka zastupa i provodi naime i svoj vlastiti kulturno politički program u stilu „Mađarska iznad svih drugih“. Propagira se narodni nacionalizam i to i izvan granica zemlje; to posebno vrijedi za Rumunjsku, Slovačku i Srbiju, zemlje u kojima živi veliki broj Mađara.

Novi mađarski Ustav koji je stupio na snagu početkom ove godine, primjerice obavezuje sve Mađare (u zemlji ali i izvan nje) na „čuvanje jedinstvenog mađarskog jezika i nacionalne kulture“. Novi zakon o medijima obvezuje i sve novinare koji rade za javne medije da u svojem izvještaju posebno težište polažu na duhovno i kulturno jedinstvo svih Mađara kao i na poticanje nacionalne svijesti.

Ove promjene su vidljive i u odabiru obavezne školske lektire. Na popisu se nalazi čitav niz knjiga desno radikalnih, antisemitski nastrojenih autora kao što su Jozsef Nyiro, Albert Wass i Dezsö Szabo, iako su neki od njih traženi ratni zločinci ili kao takvi već primjerice, u Rumunjskoj, osuđeni na smrt. U isto vrijeme, uklanjaju se spomenici radikalnih boraca za demokraciju, kao što je primjerice Mihly Karolyi, predsjednik kratkotrajne mađarske republike ustoličene nakon Prvog svjetskog rata.

Kazališni direktor na udaru najžešće mržnje

Umjetnik koji se u Orbanovoj Mađarskoj nalazi na najjačem udaru mržnje desnih konzervativnih radikala je direktor mađarskog Nacionalnog kazališta, Robert Alföldi. Ovaj je 44-godišnji glumac i redatelj svojim provokantnim postavama predstava, u kojima uvijek iznova dovodi u pitanja razne nacionalne simbole, u kazalište doveo tisuće posjetitelja. Istodobno je međutim i sebe samog „postavio“ na prvo mjesto najomraženijih osoba današnje mađarske kulturne scene. Usprkos svim napadima (između ostalih i zbog činjenice da je homoseksualac i da to niti najmanje ne taji), Alföldi je uvijek dobro raspoložen i tvrdi kako je u biti „biti umjetnikom u Orbanovoj Mađarskoj fanstastično“.

„Uvijek se ima o čemu govoriti, ovdje nikada ne nedostaje tema, sukoba i problema. Sve se to može obraditi u kazalištu. Ja se ničega ne bojim. Nipošto ne želim postati junakom ili žrtvom. Volim svoje prijatelje i svog psa, mađarsku umjetnost i ovu zemlju. Ja ne namjeravam nikud otići, neka odu oni koji me vrijeđaju!“, poručuje Robert Alföldi.

Drugačija Mađarska

No, usprkos svemu u Mađarskoj još uvijek postoji jedna itekako živa i aktivna scena građansko društvenih strujanja koja se sastoji od boraca za poštivanje ljudskih prava, sindikata, izvan parlamentarnih političkih aktivista, angažiranih umjetnika. Njihov je osnovni cilj stvaranje i očuvanje demokracije i građanske kontrole u Mađarskoj.

Jedna od najvećih i do sada najuspješnijih kampanja ovih udruga bila je ona pod naslovom „Sustav mi se ne sviđa“. Grupa političkih aktivista, glazbenika i drugih umjetnika organizirala je velike prosvjede na mađarski nacionalni praznik 23. listopada i snimila video film i pjesmu pod istim naslovom. Video je postavljen i na stranice interneta a u samo nekoliko dana, vidjelo ju je više od 900.000 osoba.