"Mediteranski blues" ili: Zašto nikakvi planovi rasta neće pomoći?

Profesor Wolfgang Streeck je direktor Instituta Maxa Plancka za socijalne studije u Kölnu i profesor sociologije na fakultetu za ekonomiju i socijalne znanosti Sveučilišta u Kölnu.

Kada je riječ o Grčkoj, Španjolskoj i Portugalu - još ću se vratiti na Italiju, nije tako da već nije bilo "planova za rast" u prošlosti. Pristupom Uniji im je omogućen pristup golemom međunarodnom tržištu, zapravo najvećem na svijetu. Na raspolaganju su im stajali i Europski i regionalni fondovi da izgrade infrastrukturu koja bi im bila potrebna da iskoriste nove mogućnosti. A euro, kada je uveden, povezan s razmjerno visokom nacionalnom inflacijom, omogućio im je veoma povoljne kredite.

Zapravo, u godinama prije 2008. su osobito Španjolska i Portugal doživljavali procvat (dok je Njemačka zaglavila u stagnaciji i nezaposlenosti, zbog niske inflacije i - kao posljedica toga, visokih kamata za kredite). Ali kao što sad znamo, novac koji je tekao u GIPS-zemlje (Grčka, Italija, Portugal i Španjolska) i koji je trebao prirediti temelje za sustavan rast i trajnu sposobnost sudjelovanja u tržišnoj utakmici, odlazio je u posve krive kanale.

Umjesto u razvoj, otišao u špekulacije

Niske kamate i europski novac za infrastrukturu, umjesto da privuče investicije u proizvodnju ili usluge koje bi bile sposobne izdržati konkurenciju, uglavnom je otišao u spekulativne poslove sa nekretninama. To iskustvo nije baš poticaj na novu rundu "planiranja budućnosti".

Zašto su propale šanse koje su se nudile u devedesetima i prvom desetljeću ovog stoljeća? Izgleda da i najbolji makroekonomski uvjeti i najvelikodušnija podrška infrastrukturnim projektima jednostavno mora propasti, ako ne postoji domaća "srednja klasa" poduzeća i poduzetnika koji su spremni dugoročno se vezati i investirati u industrijski razvitak njihovog područja, povezujući svoju vlastitu sudbinu sa sudbinom njihove zemlje ili regije.

Izgleda da samo strane investicije nisu dovoljne dok skoro uvijek ima mogućnosti negdje drugdje da se brže dođe do zarade. Ono što je potrebno jest patriotska poslovna klasa, voljna povezati svoju sreću sa svojom okolinom i društvom - što je mnogo u našem svijetu koji je preoblikovan globalizacijom i svjetskim tržištem kapitala.

Tko kaže da je Grčka siromašna?

Ne može se reći da nije bilo patriotski nastrojenog lokalnog poduzetništva u Mediteranu. Tu su, na primjer regije poput Katalonije ili Baskije - i one su doista ostale najmanje pogođene krizom. Ali svugdje tamo gdje je novac ostao u rukama oligarha i (pseudo)aristokracije, dogodilo se veoma malo.

Nije istina da u Grčkoj nema novca. Sasvim suprotno od toga, obitelji Onasis i Niarhos uvelike spadaju u skupinu svjetskih super-bogatuna. Problem jest da oni ne žele investirati u svoju domovinu i da im je danas lakše nego ikad, odnijeti svoj novac negdje drugdje. Ima dobrih razloga vjerovati da mediteranski bogatuni plaćaju čak manje poreze nego milijunaši sjevera Europe. Na zanimljiv način to izgleda i da je povezano s europskom integracijom.

Sve u svemu, povoljni novac europskih investicijskih fondova - i sadašnja sredstva koja stiže na razne načine kako bi se refinancirao državni dug Grčke i Portugala, bila je kompenzacija za nesposobnost tih mediteranskih zemalja da naplate porez od svojih novčanih aristokrata. Istovremeno, nije bilo niti potrebe da te države ulože u sustav učinkovitijeg prikupljanja poreza. Ekonomije sjevera Europe su punile - i još uvijek pune prazninu u državnoj blagajni koja je nastala jer je novac domaćih bogataša otišao u inozemstvo ili jer ne plaćaju porez.

Elita fašista i vojnih diktatura

To zapravo i znači da je taj novac iz Europe pomogao održati prešutni socijalni dogovor prema kojem su post-fašističke demokracije Mediterana ostavile na miru pre-demokratsku kvazi-feudalnu elitu, umjesto da im oduzmu imovinu, na ovaj ili onaj način u korist, na primjer, nove srednje klase poduzetnika. Treba naglasiti kako je Grčka (koja je dugo živjela u vojnoj diktaturi - op.pr.) među zemljama sa najvećom koncentracijom imutka u rukama veoma malenog broja starih obitelji.

Da li smo otišli predaleko? Uzmimo Italiju koja je država zapravo stvorena iz dvije države. Sjeverna Italija je dio Zapadne Europe, u istoj klasi kao i Bavarska, Austrija, Švicarska ili francuska dolina rijeke Rhone. Jug Italije, Mezzogiorno, je imao istu valutu kao i sjever zemlje, pristup istom tržištu, istu kamatnu stopu - i opsežnu pomoć strukturalnim projektima, mnogo veću nego što Grčka i Portugal i Španjolska i Italija uopće mogu i nadati da će ikad primiti, čak i u najopsežnijem i najvelikodušnijem europskom "planu za rast".

Sve to u Italiji nije pomoglo zbog arhaičnih, pre-kapitalističkih društvenih struktura na jugu koje se u osnovi nisu niti dirale zbog političkih razloga. Zapravo, da stvar bude još složenija, to se lako može ponoviti i drugdje: pomoć koju je plaćao sjever Italije je zapravo podržao stare elite Juga kako bi bili sigurni da je tamo sve pod kontrolom i da će sve ostati kako je bilo: onako kako smo vidjeli u Viscontijevom filmu Gattopardo (Leopard).

Ako je čak i sjeveru Italije dojadilo...

Obzirom da je novac tekao iz inozemstva, nitko u Rimu se nije morao upuštati u borbu s onima koji su pretvarali novac u neproduktivnu potrošnju na luksuz ili ga trošili na čak još nerazumniji način. U stvari, novac koji je dolazio se sve više koristio za kupnju političke podrške za vladajuće stranke. Za čitavo to vrijeme je Mezzogiorno socijalno ostao nepromjenjen, a gospodarski je opadao uz cinizam "planova za rast" koji su zapravo značile plan za korupciju koja je rasla iz godine u godinu.

Zanimljivo je promatrati s kojom odlučnošću se danas sjever Italije protivi novoj financijskoj pomoći jugu. Neki - pogledajte golemu izbornu podršku za Lega Nord - su čak spremni pristati na raspad Italije kao nacionalne države kako bi mogli zadržati svoj novac. A ako sjever Italije ne želi plaćati za jug svoje zemlje nakon što su izgubili svaku nadu i nakon mnogo godina "planova za rast", kako itko može očekivati da porezne platiše u Njemačkoj, Nizozemskoj ili Danskoj pristanu na institucionalizirani transfer za takozvani gospodarski rast Grčke i Portugala (i veoma vjerojatno, taj popis će se produžiti)?

Sjetimo se i da je jedan od razloga zašto je talijanski eksperiment na jugu sa konzerviranjem pre-industrijske strukture moći bio tako dugo politički prihvatljiv u čitavoj Italiji zapravo da je već onda bio podržan iz zemalja sjevera Europe kroz regionalnu pomoć Europske zajednice (koja je izvorno gotovo isključivo tekla na jug Italije).

Rast nije samo ekonomija

Kada je ta pomoć prestala, djelomično i zato jer se nakon 1989. pojavilo mnogo novih država koje su zatražile tu pomoć, Italija se počela cijepati na sjever i jug. Sada se širi nada kako će Europa platiti, ne samo za Siciliju, nego za čitavu Italiju. Ali dok se sjever Italije svojedobno mogao nadati europskoj pomoći dok on pomaže jugu svoje zemlje, sada nema neke treće strane koja će pomagati sjeveru Europe da plaća za Mediteran.

Nešto što se zove ekonomski rast nije tek makroekonomska kategorija, to je i razvoj društvenih struktura. Dogodilo se da su zemlje Mediterana - neke u cijelosti, neke samo u svojim dijelovima - propustile priliku stvoriti strukture koje bi bile sposobne ući u tržišnu utakmicu u post-industrijskom svijetu.

Sada bi moglo biti prekasno, barem iz dva razloga: zato jer lokalni novac, koji je i dalje uvelike pred-industrijski kapital, može napustiti zemlju lakše nego ikad, ali i zato jer stvaranje post-industrijske sposobnosti tržišnog natjecanja jednostavno traje previše vremena u svijetu gdje je tržište već odavno podijeljeno između gospodarskih velesila poput Njemačke i Kine.

Utoliko se sada očekuje od Njemačke, Francuske i drugih Europljana da plate račun neuspjeha u obračunu sa elitom stvorenoj u diktaturama: tako da beskonačno plaćaju za stalno nove "planove za rast" - koji su tek, u najboljem slučaju, planovi da Mediteran, kao sirotište Europe, spriječe da ne eksplodira.

Autor: Wolfgang Streeck (aš)

Odg. ur.: S. Matić