Mirjana i Klaus Wittmann u potrazi za melodijom knjige

Ne, kaže uz osmjeh Mirjana Wittman, baš se ne bi moglo reći da je dobrovoljno došla u Njemačku. Bilo je to 1956. Imala je tada 18 godina i da se nju pitalo ona ne bi napuštala svoje prijatelje: "Mene su moji roditelji takorekuć silom poveli. Ja sam se sve vrijeme nadala da to neće uspjeti, ali je uspjelo i ja sam se našla u Njemačkoj vrlo jadna i vrlo nesretna. Bila sam tek završila maturu i bilo mi je jako teško otrgnuti se od mog zavičaja.“

I od jezika. Jer kada je došla u Njemačku, ona jedva da je znala poneku riječ jezika te daleke i strane zemlje. Ali budući da je otac tu našao posao, Mirjana, rođena u Sarajevu, a odrasla u Beogradu, našla se u Heidelbergu, gdje je uskoro započela studij jezika.

Pronaći pravu kadencu

Pola stoljeća kasnije Mirjana Wittmann je zajedno sa svojim suprugom Klausom poznata i priznata prevoditeljica sa srpskog, hrvatskog i bosanskog jezika na njemački, a ove godine je prevodilački par dobitnik ugledne Nagrade Paula Celana za prevođenje. U obrazloženju svoje odluke žiri je posebno istaknuo smisao prevoditelja "za prenošenje na njemački jezične geste, ritma i zvuka originalnog teksta“ – što je za Mirjanu Wittmann u osnovi i najvažnija zadaća prevoditelja: "Ja smatram da je jako važno da se ton ili valovi između autora i prevoditelja podudaraju“.

Mirjana Wittmann naglašava da je u procesu prevođenja pojedine riječi lako naći, ali za kvalitetan prijevod je ključno pogoditi melodiju i atmosferu teksta. A tu je vrlo važna suradnja sa suprugom Klausom Wittmannom s kojim ona sve prijevode zajedno potpisuje: "Moja je uloga u cijelom poslu to da sam ja Nijemac i da je njemački moj materinji jezik. Njemački nije Mirjanin materinji jezik i ja brinem o tome da prijevod funkcionira u mom jeziku“.

Pri izboru tekstova je Mirjana Wittmann vrlo subjektivna – budući da u pravilu ona nakladnicima predlaže knjige za prevođenje, puno čita i za prijevod se odlučuje tek kada pronađe zajednički jezik s autorom: "Ja svaki put, prije nego što uopće odlučim hoću li prevesti neku knjigu, probam je prevesti rukom, prve rečenice. Važno mi je da vidim teče li jezik, je li ga moguće transponirati u drugi jezik, je li moguće naći ton“.

Rad u osami

U pravilu prevoditelji rade samozatajno, daleko od očiju javnosti i blještavila literarne scene. Čak i u slučajevima velikog komercijalnog uspjeha neke knjige samo rijetko se u javnosti uz ime autora spominje i ime prevoditelja. Utoliko više se Wittmannovi raduju ovoj sadašnjoj nagradi: “Čovjek se raduje svakoj nagradi, pogotovo što radi unutar četiri zida, u usamljenosti, u izolaciji. Pogotovo što taj posao, ma koliko da je lijep i privlačan za nas, nije dobro plaćen.”

Posebna vrijednost Nagrade Paula Celana koju dodjeljuje Njemački književni fond (Deutscher Literaturfonds) za prevođenje je i u tome što se za nju niti mogu prijaviti sami prevoditelji, niti ih mogu predložiti njihovi nakladnici – isključivo članovi žirija odlučuju o tome tko ulazi u uži izbor i tko će biti dobitnik. Nagrada je dotirana s 15.000 eura a Mirjana i Klaus Wittmann su je dobili za životno djelo, pri čemu je ipak posebno istaknut njihov prijevod knjige Pijavice Davida Albaharija (naslov na njemačkom: Die Ohrfeige). Nagrada će bračnom i prevodilačkom paru biti uručena u četvrtak (13.10.) na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Frankfurtu.

Autor: Zoran Arbutina

Odg. ur.: Dunja Dragojević