Moja Europa: Obrazovanjem protiv kriza

Koncem 2016., godinu dana nakon što sam dala otkaz na svom posljednjem (uredskom) radnom mjestu i nakon što sam objavila svoj prvi roman, bila sam na predavanju o restauraciji tekstila u Nacionalnom muzeju Rumunjske u Bukureštu. Slučajno sam naletjela na najavu tog događaja. Otišla sam iz puke radoznalosti. I bila fascinirana onime što sam tamo otkrila, odnosno na čemu restauratori rade (na tepisima i komadima odjeće starima i po nekoliko stoljeća). I tada sam shvatila koliko sam ustvari do tada ignorirala taj sektor.

Nakon predavanja jedan muškarac iz publike je prilično glasno pitao tko uopće financira restauraciju tekstila. I koliko ima restauratora, koliko ih radi puno radno vrijeme i koliko dugo na nekom objektu. I tako dalje…

Zvučalo je kao da on vodi istragu o budžetu tog muzeja, a ustvari je bio sasvim običan posjetitelj. Dama koja je održala prezentaciju nije znala ništa o tim detaljima i nije mu mogla ništa ni reći. Baš kao što ni ja ništa nisam znala o tome. Sjedila sam samo nekoliko redova iza tog čovjeka i ne znam više ni sama zašto, ali njegova sam pitanja shvatila vrlo osobno. S vremenom sam otkrila da su mnogi ljudi zapanjeni visinom troškova u području kulture, pogotovo onda kada se radi o državnim izdacima.

Prazne riječi, prazan kalendar…

Bila je to prva godina u kojoj sam pokušala preživjeti na tržištu rada kao samostalna poduzetnica. I samo sam imala želju da se mogu više baviti pisanjem. Glas onog čovjeka mi više nije izlazio iz glave, od tada stalno čujem njegov eho. A od prošle godine počela sam si i sama postavljati upravo isto to pitanje. Koliko je uopće nužno to što ja radim, koliko je relevantno? Neovisno o financijskim poteškoćama s kojima su se suočili pogotovo samostalni kulturni djelatnici od izbijanja pandemije koronavirusa, ta pandemija ima još jedan dublji učinak: zbog nje smo počeli očajavati nad našim sudbinama, zbog naših zanimanja.

Rumunjski predsjednik Klaus Iohannis, bivši nastavnik fizike, već odavno priča o svom omiljenom projektu „Obrazovana Rumunjska”. Ali mi ne znamo što je to točno. U ovih sedam godina otkako je predsjednik Iohannis nije napravio ništa konkretno kako bi podržao to područje – osim što je dao da se napravi web-stranica s puno praznih riječi (i isto tako praznim kalendarom u rubrici „aktivnosti“). Iako važeći Zakon o obrazovanju u Rumunjskoj obvezuje vladu da svake godine 6% BDP-a izdvaja za obrazovanje, u taj sektor de facto ne odlazi ni polovica te svote. U ovoj je godini obrazovni sektor dobio samo 2,5% BDP-a. To je najmanje u posljednja tri desetljeća. I to nije sve: skoro tri četvrtine tih izdataka „pokrivaju” samo plaće zaposlenika u obrazovnom sektoru, kako navodi rumunjski portal za obrazovanje edupedu.ro.

Obrazovanje i kultura

Liberalni premijer Florin Citu (čija je vlada pala nakon što se u parlamentu glasovalo o povjerenju njegovom kabinetu, op. ur.) kojeg podržava i Klaus Iohannis, ove je jeseni rekao da je neuspjeh kampanje cijepljenja rezultat (i) manjkavog obrazovanja Rumunja. Njegove su riječi bile ekstremno cinične, bez obzira na to da smo se mi u našoj regija itekako navikli na političare kojima je manjkalo empatije, kulture, kompetencije i vizija.

Obrazovanje i kultura su područja koja se ne može razdvojiti jedno od drugog. U proteklih godinu i pol mi smo, dakle ljudi koji radimo na kulturnim projektima u obrazovanju ili u sektoru kulture, izgubili našu orijentaciju. Prelaskom na online-svijet mi više ne možemo tako dobro raspoznati kakav učinak imaju naše aktivnosti. Malo toga nam stiže natrag preko monitora laptopa. Svaki kvadratić na Zoomu na kojem je isključena kamera i mikrofon, svaki kvadratić na MS Teamsu preko kojeg neko dijete iz auta pristupa nekom eventu ili online-tečaju, za mene su osobni poraz.

Sudionici se nekad smiju dok ja pričam, i imam osjećaj da mi se rugaju, a vjerojatno pritom samo gledaju nešto smiješno na Netflixu. Za vrijeme jednog predavanja koje sam držala online za studente, jedan dečko i jedna djevojka koji su sjedili na istom kauču, odjednom su se počeli strastveno ljubiti. I onda sam ja svoj ekran tako namjestila da sam samo ja sebe mogla vidjeti na ekranu, jer nisam jednostavno znala kako bih trebala reagirati na tu situaciju.

Društvena (i)relevantnost

A kako bih kompenzirala svoju nepostojeću društvenu relevantnost, povremeno doniram skromne svote za projekte s područja neovisnog novinarstva. Istraživačko novinarstvo je bilo zanimanje o kojem sam prije puno godina ozbiljno razmišljala, dok sam još studirala filologiju.

Jednom sam završila i u užem izboru jednog lista koji je tražio slobodne suradnike. Od mene se tražilo da napravim prijedlog za istraživanje jednog srednje-velikog, odnosno velikog slučaja korupcije. Bilo je to 2006. Jedina tema koja mi je pala na pamet bio je skromni novčani iznos koji bi kontrolor u vlaku strpao u svoj džep kad bi uhvatio nekoga bez važeće karte. Nešto ozbiljnije od toga nisam ni mogla predložiti. Napisala sam e-mail tom listu, kojim sam se ispričala. Ne znam ni sama više zbog čega. Vjerojatno za svoju nesposobnost da napravim nešto što je društveno relevantno. I tu manu stalno nosim sa sobom.

Zanimljivo je kako si svatko od nas „gradi” taj duhovni zemljovid relevantnosti, ovisno o socio-političkom kontekstu, ali i na temelju naših kompleksa – i hrabrosti da stanemo iza naših aktivnosti i našeg mjesta u svijetu. Na želim sažalijevati ni sebe a ni druge umjetnike ili kulturne djelatnike. Isto tako ne želim ni umanjivati više nego očigledne muke s kojima se suočavaju i druge skupine zanimanja, i za njih je proteklih godinu i pol bio pakao. Ali nisam sigurna je li nam stvarno dobro učinila podjela društva u „bitne" i „nebitne" (ili različite kategorije „bitnog"). Gnušam se pri samoj pomisli da govorim o „moći riječi". Isto tako se gnušam pri pomisli da objasnim zašto je važno da čitamo – a i to su me zamolili da radim: to je isto kao kad bih trebala objasniti da je važno piti vodu. No, neke riječi koje se beskonačno ponavlja mogle bi oslabiti ionako krhku ravnotežu diskriminiranih skupina srodnih zanimanja.

Novinari i obrazovana publika

Moj osobni mali ventil je to da barem simbolički podržavam aktivnosti onih ljudi koje smatram relevantnijima od sebe same – neovisne novinare. Ali da bi oni mogli preživjeti među svom tom gomilom lažnih ili manipulativnih vijesti, njima je potrebna publika koja raspolaže sposobnošću prosuđivanja. Obrazovana publika. 

Nadam se da će kad-tad tijekom mog života biti prilike i za to da na nekom Međunarodnom danu obrazovanja imamo razloga za slavlje: zbog renoviranih škola, državnih knjižnica s aktualnim naslovima, učinkovitog javnog prijevoza u ruralnim dijelovima Rumunjske, kompetentnog nastavnog osoblja s primjerenim primanjima, većom dozom otvorenosti prema kulturnim aktivnostima i puno, puno više od toga. Obrazovanje nam pomaže u savladavanju raznih kriza. Pomaže nam i da shvatimo posao koji obavlja svatko od nas, da ga poštujemo, bez obzira koliko privlačno bilo sastavljanje liste (i)relevantnosti u situaciji kada predstoje „rezanja” budžeta. 

Prvo djelo Lavinie Braniste, "Interior zero", 2016. je u Rumunjskoj proglašen najboljim romanom godine. Kasnije je objavila i svoj drugi roman "Sonia ridică mână" ("Sonia će se javiti"), koji je u proljeće ove godine preveden i na njemački.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu