Može li se zaustaviti egzodus vjernika iz crkve?

Prema informacijama vjerskog tjednika "Krist i svijet", 2010. je u Njemačkoj čak 180 tisuća katolika okrenulo leđa crkvi. To je oko pedeset tisuća vjernika više nego u godini prije toga! List se poziva na anketu provedenu u 27 njemačkih biskupija gdje samo tri još nisu predale konačnu brojku ili barem procjenu, koliko vjernika je napustilo crkvu.

Ali već i brojke iz tradicionalnih katoličkih uporišta, biskupija Eichstätt, Augsburg, Bamberg, Würzburg ili Passau, ukazuju na to kako je došlo vrijeme da sva zvona zazvone na uzbunu. Čak i u tim katoličkim biskupijama Bavarske, gdje je do sad napuštanje crkve bila rijetkost, zabilježen je porast istupanja iz crkve i do 70% u odnosu na prethodnu godinu.

Za mnoge i u Katoličkoj crkvi, nema nikakve sumnje kako je glavni uzrok ovom egzodusu vjernika čitav niz skandala spolnog zlostavljanja u crkvenim institucijama. Generalni vikar biskupije Kölna, Dominik Schwaderlapp smatra kako je tim sramotnim djelima, crkva izgubila povjerenje vjernika: "Osobito je bolno što se očito mnogo ljudi odlučilo na napuštanje crkve kao osobni oblik prosvjeda i izraza odvratnosti zbog tih skandala."

Katolička crkva je doduše više puta naglašavala svoju odlučnost da rasvijetli sve slučajeve zlostavljanja i barem novčano obeštetiti žrtve bolesnih sklonosti nekih vjerskih dužnosnika, ali i laičke crkvene organizacije smatraju kako to nije dovoljno. Alois Glück iz Središnjeg odbora njemačkih katolika (ZdK) upozorava kako je osobito tragično što crkvu napuštaju i vjernici koji su se do sada bavili svojom vjerom i kako je krajnje vrijeme da se otvori dijalog o ključnim problemima i zadaćama crkve. U udruzi "Mi smo crkva" također smatraju kako je riječ o "zastrašujućoj brojci" i njen predstavnik Christian Weisner smatra kako bi to trebao biti povod da se razmisli i o ostalim dogmama koje jedva da imaju osnova u današnje doba: o celibatu, ali i o ulozi žena u crkvenim obredima.

No kada je riječ o tim razlozima, u katoličkoj crkvi mogu ukazati da problem napuštanja crkve uvelike imaju i protestanti i da je 2010. zapravo prva godina u kojoj je više katolika napustilo crkvu nego protestanata. Njemačka Evangelička crkva procjenjuje da ju je 2010. godine napustilo nešto manje od 150 tisuća vjernika - dakle oko 30 tisuća manje nego katolika. Evangelička crkva je još više zabrinuta za budućnost nego katolička: osim velikog broja istupanja, dobro se osjeća kako su mnogi njihovi vjernici starije osobe koji polako odlaze. S druge strane, u obiteljima jedva da ima mlađeg naraštaja, a dok su barem neki stranci koji dolaze živjeti u Njemačku katolici, protestanti su prava rijetkost.

Ipak, i jedna i druga velika njemačka crkvena zajednica nerado govore o razlogu koji dobar dio tih bivših vjernika nagoni da napuste crkvu: crkveni porez koji se u njemačkoj odmah odbija od plaća onih koji su se izjasnili kao vjernici. U vremenima krize je mnogima potreban i taj novac, tako da se može samo pretpostaviti, za koliko je od tih bivših vjernika to bio razlog okrenuti leđa crkvi. To nije malen iznos: od oko 48 milijuna vjernika iz obje crkve, je 2010. ubrano 4 milijarde i 794 milijuna eura, što je tek nešto manje od rekordne 2008. kada je ubrano više od pet milijardi eura!

I tu su crkve srca kamenoga: od 2007. traje spor sa stručnjakom za crkveno pravo iz Freiburga, Hartmutom Zappom. On je objavio kako napušta crkvu kao javnu instituciju, ali kako je bio i ostao vjernikom. To se crkvi nije dopalo pa se potužila sudu. Upravni sud Baden-Württemberga je crkvi dao za pravo. Sud se i može pozivati samo na zakon kojem je posljednji oblik dao još Hitler u sporazumu sa Svetom stolicom 1933. godine. S druge strane, situacija nije nipošto tako jasna: taj vjernik se poziva na svim poveljama zajamčenu slobodu vjeroispovijesti, gdje se nigdje ne spominje da će mu crkva automatski uzimati dio prihoda. Zapp se poziva i na odluku Vatikana iz 2006. gdje se kaže, kako izjava o nepripadanju crkvi "pred nekom državnom institucijom", dakle poreznim uredom, "ne može biti osnova za ekskomunikaciju".

Autor: A. Šubić (KNA, epd)

Odg. ur.: S. Kobešćak