San o slobodi na Lezbosu

„Nadali smo se, ali smo izgubili. Mislili smo da će nas vlada sada otpremiti u Atenu", kaže Muhammad Sator Massi. Ovaj 19-godišnjak sjedi na kamenu na jarkom suncu i rezignirano gleda u zemlju. Pored njega stoji kamion za odvoz otpada. Vozač dizalicom na prikolicu podiže jednu plavu vreću za smeće za drugom. I na cesti koja vodi od glavnoga grada Mitilenea do izbjegličkog kampa Moria leže plastične boce, ambalaža i ostaci provizornih smještaja. U grmlju posvuda leži otpad. More je odavde udaljeno samo nekoliko koraka, ali unatoč tome sve grozno smrdi.

Muhammad je pobjegao iz Afganistana i zajedno sa svojom tetkom, njezinim suprugom i šestoro djece stigao na otok Lezbos. Ovdje su već devet mjeseci. Kaže da je bilo grozno, da osjeća posljedice. Nakon požara u Moriji uputio se zajedno s drugim stanovnicima kampa prema glavnom gradu. Na putu ih je zaustavila policija koja je blokirala prolaz. Muhammad i njegova obitelj su neko vrijeme bili prisiljeni spavati na otvorenome, na kartonima na goloj zemlji. Izdržali su više od tjedan dana. A onda je policija počela uklanjati taj ilegalni kamp. Danas su stigli i do Muhammadovog šatora. Obitelj je upravo ručala, priča ovaj mladić. Jedan policajac je bacao njihove stvari uokolo i derao se na njih. I onda je uništio njihovo privremeno sklonište.

Upitni uvjeti u novom izbjegličkom logoru

Sada postoji novi izbjeglički logor: Karatepe. „Tjeraju nas na odlazak tamo. Nemamo alternative. Ne vjerujem da će biti bolje nego u Moriji, bit će isto", uvjeren je Muhammad. Kao i mnogi drugi, boji se da će stanje čak biti nepodnošljivije nego u Moriji: tisuće ljudi na malom prostoru, bez dovoljno tuševa i WC-a, premalo hrane, nedostatna liječnička skrb i svake noći nasilje.

Glasnogovornik grčkog Ministarstva za migracije kaže da su uvjeti u novom logoru dobri, da ima dovoljno sanitarnih čvorova, vode i struje te da će se stvoriti i dodatni kapaciteti. No ljudi koji su već u kampu imaju drugačiju priču. Kažu da ima premalo WC-a, jelo se dijeli samo jednom dnevno, a u velikim bijelim šatorima koje su postavili UNHCR i Crveni križ nema ni madraca niti pokrivača. Tvrde i da je logor u najkraćem roku napravljen na bivšem poligonu za vojne vježbe, pa da bi tlo moglo biti zagađeno štetnim tvarima i streljivom. Pričaju da su za vrijeme postavljanja kampa vidjeli vojnike kako detektorima za metal pretražuju okolicu šatora. No glasnogovornik nadležnog Ministarstva ističe: „Sve je sigurno."

Najveći problem za izbjeglice poput Muhammada je neizvjesnost: hoće li kasnije smjeti napustiti logor. I stvarno, priopćeno je da će neko vrijeme kamp biti stavljen u karantenu jer je proteklih danaregistrirano više od 200 slučajeva zaraze koronavirusom. Navodno će nakon dva tjedna stanovnicima logora biti dopušten izlazak tijekom dana. Ali ni to nije sigurno, pa ta neizvjesnost muči Muhammada. „Došli smo tražeći zaštitu. Mi nismo zatvorenici", kaže.

Izgubljeni dani života

Muhammad djeluje iscrpljeno. Na ulici oko njega skoro nema ljudi. Osim grčkih smetlara samo povremeno dolaze pojedinci. Obitelj iz Afganistana, natovarena plastičnim vrećicama, jedan mladić iz Konga koji nosi stari prljavi šator. Muhammad ide u istom smjeru kao i oni, prema novom logoru.

On puši cigaretu. „To prije nikada nisam radio, bio sam sportski tip, izbjegavao ljude koji puše. Sada me to smiruje", priča. Kaže da se za vrijeme boravka ovdje jako promijenio i da je psihički na rubu sloma. „Mi ovdje gubimo vrijeme našeg života", kaže on. Po njegovim riječima, u Afganistanu je dobro živio, njegov otac je zastupnik u parlamentu pokrajine Wardak i ima svoju tvrtku za opskrbu vodom. Obitelj je imala novac, ali ne i sigurnost. Jednom ga je na putu iz škole kući zaustavio jedan automobil. Pokušali su ga uvući u vozilo. On se uspio oteti i pobjeći. „Kada ideš u školu ne znaš hoćeš li se živ vratiti kući."

Sa svojom tetkom je odlučio pobjeći u Europu. Napustio je nadu da će, možda u Njemačkoj, početi novi život. Htio je naučiti jezik, studirati medicinu i igrati nogomet, koji je njegova velika strast.

Radije protjeran nego zatvoren

U međuvremenu je Muhammad stigao u novi kamp. Pored ceste sjede grupe ljudi, većinom muškarci, i čekaju u sjeni niskog grmlja. U redu ispred ulaza prednost imaju obitelji. Gužva je. Policija, opremljena zaštitnom odjećom i maskama s filterom, drži odstojanje. Svaka osoba se registrira i testira na koronavirus.

Muhammad je prethodno govorio da će radije pustiti da ga protjeraju u Afganistan kako bi ondje umro nego da ide u ovaj "zatvor". Ali sada nema izbora. Vidi svoju tetku kako stoji naprijed u redu. Polako, pognute glave, Muhammad prolazi pored drugih obitelji i nestaje u masi ljudi.