„Na početku je bilo i rukama i nogama“

Nogometna utakmica na školskom igralištu u Beloj Palanci: Afganistan je pobijedio Srbiju 4:3 iako sa par igrača manje. Ekipu Afganistana čine desetogodišnji dječaci Šoai Jusufi, Ilijas Asefi i Halil Šarifi, a nešto brojniji tim Srbije dječaci iz Bele Palanke. Svi skupa pohađaju četvrti razred Osnovne škole „Ljupče Španac".

Nasmijani i ponosni zbog pobjede, gurkaju se u koloni koju učiteljica vodi u učionicu. Nogomet obožavaju igrati, ali vole i još po nešto: „Matematika, my favorite class. I fizičko, fizičko!", kaže Ilijas, malo na srpskom, malo na engleskom. „A srpski?", pitam. „Srpski difficult", odgovara on. Halil i Šoai odgovaraju uglas: „Priroda difficult too."

Dječaci i djevojčice iz Bele Palanke ne vole toliko matematiku, a s obzirom na to da nisu zadovoljni aktualnim rezultatom u nogometu, već mole učiteljicu da sljedećeg sata igraju ponovo. Napravili su zajedničku koračnicu o prijateljstvu koju pjevaju i kažu da se lijepo druže sa novim prijateljima.

Nije bilo protesta

Tri dječaka iz Afganistana međusobno pričaju na farsiju, a s ostalima malo na engleskom, malo na srpskom. „U početku je bilo teško jer engleski nije moja jača strana, bilo je putem ruku, nogu, mimikom, gestikulacijom, pomoć moje djece koja uče engleski mi je bila najznačajnija", kaže učiteljica Biljana Mitić. „Sada se već nastava odvija malo na srpskom, malo na engleskom i sve uspijevamo."

Za male Afganistance kažu da su „motorički sposobni i zaista odlični u matematici", ali da problemi dolaze tamo gdje ima teksta. „Problem su tekstovi iz srpskog jezika iako su naučili i azbuku i abecedu, i mada zaista znaju dobar broj srpskih riječi i odlično napreduju, teško je zbog stručnih termina pričati i raditi sa njima lekcije iz prirode i društva."

To je ujedno bio i najveći strah za učiteljicu Biljanu Mitić, da neće moći da se sporazume s djecom, a za ostalo se kako kaže, nije plašila jer djeca uvijek lijepo prihvaćaju druge. Zato su na početku školske godine kao pomoć u nastavi bili prisutni ljudi iz organizacija koje rade u Centru za migrante u Divljani, u blizini Bele Palanke.

Osnovna škola „Ljupče Španac" je jedina škola u Beloj Palanci. Od nešto manje od 700 učenika, osamnaestoro njih su djeca migranata. Direktorica škole Danijela Ćirić kaže da, osim straha zbog sporazumijevanja, nije bilo drugih strahova niti u školi niti u gradu.

„Mi smo pripremili nastavnike, učenike i roditelje da će nam doći djeca migranti. Objasnili smo im da oni imaju tamo i redovne liječničke preglede, da nemaju oko čega brinuti", kaže direktorica. „Zaista nije bilo nekog otpora, nitko se nije bunio. Djeca su lijepo prihvaćena i brzo su se privikli na našu djecu i učitelje. Zaista su dobra djeca. Ne propuštaju nastavu, ne odbijaju zadatke, sudjeluju u svim natječajima, na svim manifestacijama."

Na pitanje kako objašnjava to da se roditelji nisu bunili – dok je recimo u Šidu i drugim mjestima bilo oštrih protesta – direktorica Ćirić odgovara: „Ne znam, valjda smo mi takav gostoljubiv narod i želimo izići ususret svakome. Zaista nisam čula nikakav otpor, čak ni komentare bilo koje vrste protiv njih."

Ima i drugačijih primjera

To uglavnom kažu i roditelji djece migranata u Centru u Divljani. Jedna od majki, Marija B. (39), koja ima troje školske djece, ipak napominje da je lakše kad su djeca manja. Njeni sinovi imaju 8 i 9 godina i tu je sve u redu. Ali dvanaestogodišnja kćerka već ide u viši razred, ima nastavnike, poteškoće u učenju i povremena zadirkivanja od strane školskih kolega.

„Ona nije baš zadovoljna, izgubila je volju ići u školu", priča ova majka. „Takvog su i uzrasta, djeca mogu biti malo neugodna, govore joj da ne pripada ovamo, da treba ići. I što mi možemo? Znate i sami da nas iz Afganistana trenutno drže ovdje i da nam ne dozvoljavaju da pređemo granicu. Ali moraju ići u školu jer se prije svega bave nečim, imaju obaveze, ponešto nauče. Ja sam obrazovana žena i pokušavam bodriti da izdrže i da uče što više mogu", dodaje ona.

Zato njena kćerka vrijedno uči i u Centru. Imaju i dodatne aktivnosti za koje su zaduženi Povjerenstvo za izbjeglice i organizacije koje rade sa njima. U Srbiji se u službenim smještajima nalazi oko 4.200 migranata, a u Centru za migrante u Divljani ima oko 80 migranata od čega su čak polovina školska djeca. Osamnaest njih svakodnevno organiziranim prijevozom ide u školu u Palanci, dok srednjoškolska djeca za sada ne idu u školu, već uče kroz neformalno obrazovanje.