„Ne popravlja vam se to više, gospon!“

Jedan stariji gospodin je donio svoje prijenosno računalo. „Stalno se 'ruši'", žali se. Da kupi novo? Zašto? Ovo mu je posve dovoljno – dok radi. Jedna gospođa je donijela svoj mobitel. Ne želi ga čak nigdje niti poslati poštom na servis jer joj treba. Neka majstor pogleda što je to, ona će tu čekati. Novi? Nipošto! Trebala joj je vječnost da se navikne i nauči funkcije ovog, ne želi sad početi sve od početka.

Na stolu pred Valeryjem Konoplom se gomilaju uređaji različitih vrsta, on popravlja sve „što ima veze s internetom" – a to je već puno toga. Isplati li se popravak? U servisu u Königswinteru, mjestašcu pored Bonna, naravno da prvo savjetuju mušterije: ako bi popravak koštao više od polovice onoga što bi koštao dobar rabljeni uređaj, radije neka se oproste od njega.

Dijelovi samo za odabrane

Zapravo, kod popravak nije najveći problem čak niti vrijeme majstora. Rad je naravno skup, ali još su skuplji – i nedostižniji rezervni dijelovi. „Neki proizvođači već nakon godinu dana više ne isporučuju rezervne dijelove", žali se Konopla, a onda ih mora tražiti po internetu.

Ali ponekad ih nema niti tamo, jer proizvođač ih uopće ne stavlja u otvorenu prodaju. Detlef Vangerow je nastavio raditi u servisu koji se u njegovoj obitelji u Reutlingenu vodi već naraštajima i proljetos je poslao pismo čitavom nizu proizvođača električnih i elektroničkih uređaja. Kao servis, od svih njih je tražio kataloge rezervnih dijelova i cjenike. On je odlično znao koje odgovore će dobiti, ali je želio da to dobije „crno na bijelo" da bi objavio i na internetskoj stranici „revolucija popravljanja".

Naravno: na primjer Apple mu je odgovorio kako rezervne dijelove šalje samo od tog koncerna autoriziranim servisima – takva autorizacija servise obično košta priličnu svotu samo da bi se našla na njihovom popisu. Ali čak ni tako, dijelove ne može dobiti jer Apple nema potrebe za novim „partnerima".

„Zlouporaba dominirajućeg položaja"

Prije svega od proizvođača mobitela – Huaweia, ZTE-a i HTC-a je dobio gotovo iste odgovore, ali to mu je odgovorio i na primjer proizvođač kućanskih aparata Vorwerk, baš kao i proizvođač aparata za kavu DeLongi. Jedan LG mu uopće nije ni odgovorio, a Samsung i bez odgovora jednostavno već mjesecima nije slao rezervne dijelove neovisnim servisima.

Sad korejski proizvođač traži da mu se pošalje identifikacijski broj pokvarenog uređaja, makar je riječ o banalnoj sitnici koju treba promijeniti. To je ozbiljan problem za servisera: ne samo da tako ne može stvoriti zalihu dijelova koji se troše ili lako lome, nego se tako krše njemački propisi o povjerljivosti osobnih podataka vlasnika tog uređaja.

Ove odbijenice, osim za internetsku stranicu i „crne liste" takvih proizvođača, ovaj servis je iskoristio i za formalnu tužbu protiv određenih proizvođača jer ne žele slati dijelove, to su za sada još samo Samsung i Apple. On ih je prijavio njemačkom Uredu za zaštitu tržišne utakmice zbog diskriminacije neovisnih servisa i kršenje paragrafa 19 Zakona protiv ograničenja na tržištu, odnosno za „zlouporabu dominirajućeg položaja na tržištu".

Dojadilo i potrošačima i ekolozima i serviserima... 

Zapravo još od 2015. postoji zajednička inicijativa čitavog niza organizacija i udruga, od onih za zaštitu potrošača i za zaštitu okoliša pa do udruga i komora zanatlija i servisera. Jer kod popravljanja starog uređaja nije riječ samo o tome da se kupca tjera da stalno kupuje nove uređaje, nego je riječ i o okolišu gdje se stari uređaji moraju baciti, ali i o radnim mjestima u takvim servisima.

Ova zajednička inicijativa traži da se i službeno proizvođači, trgovci i uvoznici obvežu jamčiti rezervne dijelove za čitavo vrijeme, čak i nakon trajanja uređaja – i neka onda i napišu, koliki je radni vijek uređaja. A i da ti rezervni dijelovi onda imaju razumne cijene, a ne da sićušni komadić plastike košta astronomske iznose samo jer nosi naljepnicu glasovitog proizvođača.

Zapravo već desetljećima se od proizvođača mogu slušati uvijek isti argumenti: preko autoriziranih servisa oni žele potrošaču osigurati „kvalitetu" i „pouzdanost" popravka, visoka službenica Applea je jednom australskom portalu tu dodala čak i „ljubaznost osoblja". Teško je reći da li baš svatko, kada mu na primjer pukne ekran mobitela ili baterija još ima snage u servisu onda krenuti tražiti novi ekran ili bateriju ili prijatelja za čitav život, kao što si očito zamišlja Lisa Jackson iz Applea.

Sve smo to vidjeli i može se promijeniti

U argumente proizvođača često se stavlja još i „učinkovitost", „kontrola vlastite kvalitete", čak i „sigurnost" – koju svakako morate očekivati na primjer od vašeg usisavača. Sve smo to zapravo već čuli još u devedesetima prošlog stoljeća i to iz automobilske industrije. I tamo je tada krenula „moda" da se samo autoriziranim servisima šalju i dijelovi i nacrti, ali i programi i uređaji bez kojih je nemoguće popravljati bilo kakve elektronske dijelove. Neki proizvođači su počeli namjerno koristiti dijelove za koje su bili potrebni posebni alati, pojavili su se čak i vijci koji se nisu mogli odvijati običnim odvijačima. Ali se tvrdoglavo odbijalo neovisnim servisima dati alate za njih pravdajući se „zaštitom intelektualnog vlasništva".

Već onda su se vodili vrlo ozbiljni razgovori s Uredom za zaštitu tržišne utakmice koje je moralo prijetiti astronomskim globama dok se u tom sektoru ta praksa nije barem donekle obuzdala. Ali proizvođači elektronskih uređaja očito još rade što hoće – nadajmo se: za sada.

Jer i kod elektronskih uređaja nije uvijek sve stvar u materijalnoj vrijednosti: serviser u Königswinteru nam priča o jednom starijem gospodinu koji je donio svoje prastaro računalo na popravak. U najboljoj namjeri ga je Konopla upozorio da će ga popravak koštati više nego čak novo računalo, dobrih 800 eura. „Napravite to, sve ću platiti", rekao je mušterija. Jer računalo je bilo poklon njegove, sada pokojne, supruge.