Nose kofere za euro po satu - izrabljivanje ili pametna ideja?

Toliko medijske pozornosti njemački gradić Schwäbisch Gmünd sa svojih 70.000 stanovnika nije dobio još nikada. I to zahvaljujući jednom novinskom napisu: Izbjeglice iz tamošnjeg doma za tražititelje azila nose kofere putnika koji putuju željeznicom za 1,05 eura po satu. Elektronski poštanski sandučić gradonačelnika gradića u Baden-Württemburgu ekspresno se napunio mejlovima ogorčenih građana, na socijalnim mrežama i rubrikama komentara čitatelja su osvanuli brojni uzbuđeni komentari. A među njima ima svega: od optužbi za rasizam do optužbi za neokolonijalizam.

Pritom je gradonačelnik Richard Arnold (CDU) želio jednim udarcem ubiti dvije muhe. Željeznički kolodvor se trenutno renovira pa putnici mogu prelaziti s kolosijeka na kolosijek samo preko velikih provizornih čeličnih stepenica. Za one s velikom prtljagom to je nepremostiva prepreka. Zato je Arnold došao na ideju da pita izbjeglice jesu li spremni pomoći putnicima u nošenju kofera. Tako bi, argumentirao je, došli u kontakt s lokalnim stanovništvom, a i imali bi što raditi. Odmah se doborovoljno javilo 10 izbjeglica iz različitih afričkih zemalja, Afganistana i Pakistana. Ali za svoj rad nisu mogli dobiti više od 1,05 eura po satu - više, naime, ne dozvoljava zakon za tražitelje azila.

Nošenje kofera kao integracijski projekt

Uz to je objavljen i članak u lokalnom dnevnom listu s fotografijama na kojima visoki gradonačelnik u bijeloj košulji pozira s tražiteljima azila i na glavu im stavlja slamnate šešire. "To sa šeširima doista nije baš moralo biti", priznaje Arnold u razgovoru za DW. Usprkos tome i dalje vjeruje da je njegova ideja bila dobra: "Moja namjera je da svi koji žive u Schwäbisch Gmündu tamo i pripadaju. Pa tako i naše izbjeglice."

Nakon što je akcija u cijeloj Njemačkoj izazvala oštre reakcije, Njemačke željeznice (Deutsche Bahn) su se povukle iz projekta. "Njemačke željeznice su tek sada saznale kakvi su točno uvjeti rada bili dogovoreni", pripćeno je iz poduzeća.

Deepaka Singha pak ovakav tijek diskusije rastužuje. On strahuje da će zbog nje ubuduće i drugi ljudi koji žele pomoći izbjeglicama ustuknuti. Taj Indijac je morao pobjeći iz svoje domovine. Njegov otac je proganjan iz političkih razloga i umro je u zatvoru. 2011. je kao 32-godišnji tražitelj azila došao u Schwäbisch Gmünd.

Sedam osoba u jednoj sobi

On jako dobro zna što znači život bez posla i u malo prostora: "Živjelo nas je sedmoro u jednoj sobi. Nije bilo jednostavno. Neki idu u krevet u dva ujutro, drugi žele pušiti u sobi, a ja sam nepušač", objašnjava u razgovoru za DW. "Ali najgori je osjećaj da ste beskorisni i da ništa ne možete raditi", kaže Deepak Singh. Život bez posla i socijalnih kontakata, smještaj nekoliko kilometara od centra grada - to je stvarnost u mnogim domovima za izbjeglice po cijeloj Njemačkoj.

Ipak Deepak Singh je imao sreće. Manfred Köhnlein, osnivač lokalne inicijative za pomoć izbeglicama Radna grupa Azil, poslije nekoliko mjeseci ponudio mu je da radi kao ispomoć u domu za ljude s invaliditetom - da vozi bolesne k liječniku, da razgovara i ide u šetnju sa štićenicima doma. Pet puta tjedno, pet sati dnevno - za 1,05 eura po satu. "Zahvaljujući tom poslu danas imam sve: dozvolu boravka, prijatelje i znanje nemačkog. To je bilo vrlo važno", kaže Singh prisjećajući se tog razdoblja. Danas radi kao vrtlar i ide u večernju gimnaziju. Nakon toga namjerava upisati studij.

Zakon im zabranjuje da rade

Tražitelji azila u Njemačkoj ne smiju raditi prvih devet meseci: stoga nadnice za poslove poput onog koji je obavljao Singh ili koje je ponudio gradonačelnik u Schwäbisch Gmündu ne smiju biti više od 1,05 eura po satu - tako je propisano zakonom.

Bernd Mešović iz organizacije za zaštitu ljudskih prava Pro Azil zahtijeva ukidanje ovog, po njemu, diskriminirajućeg zakona. Osim toga, argumentira on, u razdoblju u kojemu se tražiteljima azila zabranjuje rad njemačko društvo gubi mnoge resurse: "Nekoga tko danas dođe ne mogu izolirati dvije godine i onda reći: A sada idemo dalje. Ne možete parkirati ljudske živote". Njegov prijedlog glasi: tražiteljima azila ponuditi integracijske mjere u kojima ne bi izgubili svoje kvalifikacije. Rad za 1,05 eura po satu ne smatra integracijskom mjerom - već plaćom nedostojnom čovjeka.

Gradonačelnik traži diskusiju

Manfred Köhnlein koji se već 28 godina angažira i pomaže izbjeglicama u Schwäbisch Gmündu na cijelu stvar gleda puno pragmatičnije. "Veliko teoretiziranje" nikome ne pomaže, smatra on. On i dalje djeluje u okviru onoga što mu zakon dozvoljava i pomaže izbjeglicama da nađu posao za sitnu nadnicu.

Ni gradonačelnik Arnold, unatoč ogorčenim mejlovima, ne želi odustati od svog kursa i svojoj stranci, konzervativnoj Kršćansko-demokratskoj uniji (CDU), postavlja neuobičajene zahtjeve: "Potrebna nam je nova useljenička politika."

Ali CDU ne želi ni čuti za proširenje prava na rad za izbjeglice u Njemačkoj. Ni Arnoldov zahtjev za ukidanje izbjegličkih domova i smještanje izbjeglica u privatne stanove u centru grada nije na liniji stranačkog programa CDU-a.

Sve dok zakoni ne budu promijenjeni, stanovnici Schwäbisch Gmünda djelovat će u okviru svojih mogućnosti, poručuje njegov gradonačelnik i zaključuje: ako pozornost koju trenutno svraća na sebe doprinese pokretanju rasprave o suživotu izbjeglica i lokalnog stanovništva, to je svakako dobro.