Nove spoznaje - nacističkih logora bilo sedam puta više

"Smatram da je zapanjujuće da se u 70 godina nakon kraja rata pronalaze tragovi do sada nepoznatih vrsta logora i doznaje za nove priče o sudbinama u holokaustu", kaže američki povjesničar Martin Dean u razgovoru za DW. On već 13 godina skuplja činjenice. Činjenice do kojih su došli, u samostalnim istraživanjima, povjesničari u čitavoj Europi, Izraelu i SAD-u i koji su na lokalnoj razini često bili poznati, ali nisu bili uvezani u kompletnu sliku. Deanovo posebno područje interesa je upravo ta velika, kompletna slika. I baš to čini nove spoznaje u istraživanju holokausta tako zanimljivima. Deanov tim je, naime, otkrio da je broj nacističkih koncentracijskih logora bio puno veći nego što se mislilo. Očito ih je bilo oko 42.500 - do sada se vjerovalo da ih je bilo oko 7.000.

30.000 logora za prisilne radnike

Deanove studije su privukle veliku pozornost javnosti. New York Times je prvi izvijestio o njima. Nakon toga je uslijedila prava rijeka novinskih članaka. Postalo je jasno da je nacistički režim Hitlerove Njemačke u svim dijelovima Europe internirao ljude i držao ih u raznoraznim logorima. Najčešće u neljudskim uvjetima: mučenja i izgladnjivanje su u mnogim logorima bili uobičajena svakodnevica. Pritom su nacistički logori ispunjavali različite svrhe: u njih oko 30.000 su bili prisilni radnici, postojalo je oko 1.150 židovskih geta, 980 koncentracijskih logora, 1.000 logora za ratne zarobljenike, 500-tinjak bordela s prisilnim prostitutkama. K tome treba pridodati i veliki broj logora koji su imali za cilj "ponjemčivanje" zatočenika, zatim logore u kojima su žene prisiljavane na abortus, psihički bolesnici eutanazirani i zatvorenici "selektirani" za logore smrti.

Svaki logor ima svoju priču

Dean i njegov tim se trenutno intenzivno bave istraživanjem logora s ratnim zarobljenicima i prisilnim radnicima i to je prilično mukotrpan posao. Jer i nakon 70 godina je cijela materija prilično nepregledna: nerijetko bi logori bili korišteni samo nekoliko mjeseci za neku svrhu, a onda bi bili prenamijenjeni. S takvim primjerima su se znanstvenici u Deanovom timu posebno često susretali kod "radnih logora za odgoj". Oni su u prvom redu trebali služiti za "discipliniranje" radnika, ali često su korišteni u drukčije svrhe, na primjer kao kazneni logori za poljske civile. Ili kao privremeni logori za talijanske židove koji su kasnije deportirani u koncentracijske logore. Svaki logor tako ima svoju priču i teško je donositi općenite zaključke. Ali nove spoznaje ne stavljaju samo znanstvenike pred mnoštvo otvorenih pitanja. Mnogi Nijemci će se sigurno zapitati: je li doista moguće da njihove bake i djedovi ništa nisu znali o preko 42.000 logora u Europi? Je li se 30.000 radnih logora moglo jednostavno - previdjeti?! I američki povjesničar Martin Dean to smatra malo vjerojatnim.

Logorski život je bio dio svakodnevice

Njemačke znanstvenike rezultati do kojih je došao njihov američki kolega nisu iznenadili. Povjesničar Christoph Dieckmann s Instituta Fritza Bauera u Frankfurtu pomagao im je u istraživanju. Nedavno je za svoj rad na istraživanju holokausta dobio Međunarodnu nagradu Yad Vashem. "Studije iz SAD-a potvrđuju da je logorski život bio dio ratne svakodnevice. I kada pitamo naše djedove i bake, svi će nam reći da su i sami poznavali prisilne radnike", kaže Dieckmann. On navodi da su 1943. i 1944. u Njemačkoj 20 do 30 posto radne snage činili prisilni radnici - a najveći dio ih je živio u logorima.

Šutnja djedova i baka

Dieckmanna, međutim, ne čudi da se o ovom poglavlju prošlosti rijetko govorilo u javnosti. Iz istraživanja američkih povjesničara proizlazi da je postojalo i 500 bordela s prisilnim prostitutkama za vojnike Wehrmachta: "A Wehrmacht su činili naši djedovi. Jesu li nam oni ikada pričali o tim bordelima? Nisu!"

Dieckmannovo posebno područje istraživanja je Litva tijekom nacističkog režima. On je otkrio da je i u Litvi postojalo preko 100 židovskih geta - puno više nego što se dugo vjerovalo. 100.000 ljudi su Nijemci u njih strpali bez plana o tome kako će ih opskrbiti hranom i potrepštinama za život i tko će ih nadzirati. Ni Nijemci niti litvanske vlasti s tom situacijom nisu znali izaći na kraj - s fatalnim posljedicama. Okupatori su odlučili da su židovi "neprijatelji njemačkog Reicha" i da nemaju pravo na život. Do listopada 1941. su židovi iz ruralnih područja zemlje ubijani stoga na licu mjesta. Sve to dogodilo se mjesecima prije nego što su počele sustavne deportacije židova iz čitave Europe u logore smrti.