Novo lice Libije

Sadašnji predsjednik Nacionalnog privremenog vijeća je dugo bio odvjetnik i sudac u Tripoliju dok ga 2007. libijski vođa Gadafi nije izabrao za ministra pravosuđa. No Džalil se nipošto nije pokazao kao vjerni sljedbenik režima - i kao osoba koja je spremna šutjeti.

Tako je u intervjuu kojeg je ovaj 59-godišnjak dao 2009., na pitanje, da li je istina kako u zloglasnom zatvoru Abu Salim doista sjedi više od 300 zatvorenika, bez ikakve presude i bez ikakve pravne osnove - odgovorio jednostavno sa "da". Takvo priznanje ministra pravosuđa Libije je bio očit znak kako se on ne slaže s takvom politikom i u kasnijim izjavama je to još snažnije istakao: priznao je kako su ti ljudi ne samo zatočeni bez razloga, nego da im se uskraćuju temeljna ljudska prava. Izjavio je kako smjesta moraju biti pušteni na slobodu, ali - kako se čulo na državnoj televiziji 2010. dok se obraćao parlamentu - ga u tome sprječava državni aparat. Zato će, izjavio je ministar, odstupiti sa svog položaja.

 

 

Ali Moamer Gadafi je odbio njegov zahtjev za ostavkom - ali nije niti pustio zatočenike na slobodu. Ministar od onda nije težio novom sukobu s vlastodršcem, mada ga je Amnesty International ocijenio "neovisnim duhom u libijskoj vladi". Velik trenutak je došao u veljači 2011. kada su Gadafijeve snage u Bengaziju otvorile paljbu na mirne prosvjednike. Mustafi Džalilu je to bio povod da napusti i vladu i Tripoli i priključi se pobunjenicima u Bengaziju. Upravo on se založio za osnivanje Nacionalnog prijelaznog vijeća i od onda je neumorno ukazivao kako je, po njegovom iskustvu, Gadafi spreman doista na sve: i zapaliti Tripoli, otvoriti svoje zalihe bojnih otrova i počiniti bilo kakav zločin kako bi ostao na vlasti - i kako su pobunjenici spremni na sve.

 

 

Opet je Džalil bio taj koji je od zapada zatražio vojnu podršku iz zraka i od onda je sve češće gost i zapadnih državnika i svjetskih medija. To se osobito pokazalo prilikom njegove posjete Francuskoj gdje ga je Sarkozy primio uz sve državne počasti kakve pristaju čelniku neke države - što je opet bio znak da Francuska više ne priznaje režim Gadafija.

Da li će Džalila i birači Libije izabrati za svog vođu - to je teško reći, ali nema sumnje da ovaj pravnik nije svoje vijeće slučajno nazvao "privremenim". Uopće, i svoje suborce neumorno upozorava na legitimnost - pa čak i u slučaju uhićenja Gadafija ustraje da se dosadašnjem vlastodršcu mora pružiti pošteno suđenje. Isto tako upozorava da trenutak pobjede nipošto nije trenutak za osvetu nad sljedbenicima Gadafija, bez obzira na zločine koje su morali trpjeti.

 

Autor: Matthias von Hellfeld (aš)

Odg. ur.: N. Kreizer