Novo svjetlo na Šešeljevu krivnju
12. travnja 2018
Odluka Mehanizama za međunarodne kaznene sudove (MICT) Vojislava Šešelja na deset godina zatvora zbog progona Hrvata u Hrtkovcima, ostala je u sjenci činjenice da je Šešelj tu kaznu već odslužio i da zato neće ponovo u zatvor. Srpski mediji, naravno, bilježe sve detalje presude, ali je naglasak očito na tome da srpske vlasti mogu da odahnu, jer se više ne moraju baviti vraćanjem Šešelja u Hag nakon što je haški osuđenik najavio da se tamo neće dobrovoljno vratiti.
Presuda od deset godina se tako zgodno uklopila u već odsluženu kaznu i donijela jednu glavobolju manje nekadašnjem Šešeljevom suradniku Aleksandru Vučiću. Stiče se također utisak da je reakcija u Srbiji slična atmosferi nakon haških presuda širom regije: uvijek se manje govori o ratnim zločinima i krivici, a mnogo više o proceduralnim pitanjima, narušenom kredibilitetu Haškog suda, ili o (ne)pravednosti haških presuda.
Jasna osuda
Sam Vojislav Šešelj nastavio je u svom stilu svoju hašku sagu. Izjavio je kako smatra da je „presuda protiv njega protupravna i da će protiv nje dalje boriti“ i „da je ponosan na sve pripisane ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, i da bi ih opet ponovio“. Najavio je i da će tužiti Ujedinjene nerado i državu Srbiju za odštetu.
Odluka Žalbenog veća ipak baca nešto drugačije svjetlo na čitav proces Vojislavu Šešelju, ističe za DW Milan Antonijević, direktor Komiteta pravnika za ljudska prava (YUCOM). „Presuda ipak daje jednu jasnu osudu i potvrdu optužnice u nekoliko tačaka, a to se prije svega odnosi na progon, deportacije i nehumano postupanje, i to su zaista ozbiljna krivična djela“. Antonijević kaže da očekuje da će nakon ove presude „u Srbiji početi na adekvatan način da se govori o krivici, da se govori o žrtvama i da se najzad stavi točka na ovaj izuzetno dugačak slučaj, koji je zbog toga i davao pogrešnu sliku o Haškom tribunalu".
Djelimice zadovoljena pravda
Visina presude je stvar procjene suda, kaže za DW Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam, „ali ipak mislim da je pravda na djelomičan način zadovoljena. Namirena je pravda prema žrtvama djelovanja samog Šešelja, ali i njegove Srpske radikalne stranke i paravojnih formacija, koje su bile pod njegovom komandom“. Imajući na umu da je Šešelj oslobođen po dosta točaka optužnice i da je na kraju presudu dobio praktično samo za događanja u Hrtkovcima, Popov ističe „da je ta vrsta djelovanja protiv nesrpskog stanovništva bila prisutna u čitavoj Vojvodini. Djelovalo se na remećenju međunacionalnih odnosa i u drugim mjestima, i to je ostavilo dubok trag na te odnose tako da se oni nikad više nisu vratili u normalu".
Činjenica da se Vojislav Šešelj zbog već izdržane kazne neće vratiti u zatvor ne bi trebalo da nas udalji od suočavanja sa istinom i prošlošću, ocjenjuje Milan Antonijević. „Ne vidim neki razlog da se udaljimo od tog suočavanja. Iako govorimo o samo tri točke optužnice za koje je Šešelj kriv, te tri točke su dovoljno jake i uznemirujuće za svako društvo, pa nadam se i za srpsko društvo“, ističe Antonijević.
Iako Aleksandar Popov lično smatra da je „Vojislav Šešelj bio dio udruženog zločinačkog poduhvata“, te točke optužnice su odbačene. Milan Antonijević primjećuje „da za to očito nije bilo dovoljno dokaza. Ujedno, neke druge presude Haškog suda su postavile vrlo visoke standarde za utvrđivanje ovakve odgovornosti i zato smo sada dobili i ovakvu presudu“.
Korak nazad u suočavanju s prošlošću
Nakon povratka iz Den Haaga Vojislav Šešelj je više puta ponovio da se tamo više neće dobrovoljno vratiti, što je svakako zadavalo teške misli i glavobolje sadašnjim vlastima. Tužilaštvo je u žalbi za Šešelja tražilo 28 godina zatvora, i da je do toga kojim slučajem došlo, vlasti bi imale još jedan dodatni problem za rješavanje: kako Šešelja milom ili silom vratiti u Hag, i to i situaciji kada vlasti i Šešelj imaju mirnu kohabitaciju i visok nivo međusobnog političkog i svakog drugog razumijevanja. Imali bi svakako problem da je Šešelj morao biti vraćen na dosluženje kazne, smatra Aleksandar Popov i dodaje kako „srpske vlasti inače nisu baš revnosne u ispunjavanju nekih sličnih obaveza. Tipičan je tu slučaj braće Bytyqi (američkih državljana kosovskog porijekla koje je ubila srpska policija 1999.) i to koliko Amerika na tome inzistira, ali svaki put se daju neka nova obećanja i kao da se čeka da vrijeme uradi svoje".
Kada je riječ o reakcijama na presudu Vojislavu Šešelju u regiji, Milan Antonijević ističe „kako očekuje da to bude podrška radu Haškog tribunala, i da nema nikakvog razloga za neku zabrinutost ili negativna osjećanja. Naprotiv, neke činjenice su utvrđene i u ovom slučaju, i s ovakvom presudom mi smo samo bliži zadovoljenju pravde“. Nadam se da će reakcije u regiji biti koliko toliko pozitivne zbog same činjenice da je izrečena kazna, kaže Aleksandar Popov. „Koliko će biti zadovoljni visinom kazne, posebno žrtve Šešeljevog djelovanja širom regije, to je u ovom trenutku teško procijeniti“. Popov također primjećuje da je čitava regija otišla korak unatrag u suočavanju s prošlošću, i da se to ne odnosi samo na ratove devedesetih nego i na odnos prema Drugom svjetskom ratu. Generalno se, kaže Popov, „ide u reviziju povijesti, što je retrogradan proces koji ne ide u korist nijedne zemlje u regiji".