Nužne su oštrije sankcije i tvrdokornost

Na nezakoniti referendum na Krimu SAD i Europska unija su reagirali blokiranjem bankovnih računa i ograničenjem putovanja za pojedine političke dužnosnike iz Rusije, Ukrajine i Krima. Njih se optužuje da su imali vodeću ulogu u politici Moskve koja je agresivnim činom protivnim međunarodnom pravu otcijepila Krim od Ukrajine.

Bez sumnje, te sankcije su prije svega simbolične prirode. One su bile posljednji pokušaj Zapada da natjera Rusiju na promjenu smjera i političko-diplomatski dijalog s vodstvom u Kijevu.

No Putinova izjava kojom priznaje Krim kao neovisnu državu pokazuje da Kremlj nastavlja svoju dosadašnju politiku. Idući stupanj eskalacije bilo bi formalno pripojenje Krima Ruskoj Federaciji. Time bi, s ruskog stajališta, aneksija Krima bila dovršena.

Kršenje međunarodnih sporazuma

Onda Zapadu ne bi preostalo ništa drugo nego da se Putinovoj politici suprotstavi oštrijim političkim i gospodarskim sankcijama. Jasno je da SAD i EU trebaju imati dovoljno smisla za realnost da ne očekuju brzu promjenu ruske politike. Ali, jednostavno prihvaćanje tog čina Rusije kojim se krši međunarodno pravo bilo bi grubi nemar. Ne samo da Rusija nije poštivala Ustav Ukrajine, nego je prekršila i nekoliko međunarodnih sporazuma kojima se uređuje mirni poredak u Europi. Kada bi posljedice izostale, to bi dovelo do daljnjih iskušenja: Transnistrija, Abhazija, Južna Osetija ili čak Bjelorusija mogle bi postati idući cilj ruske ekspanizije.

Da, proteklih 20 do 25 godina europska politika prema Rusiji nije uvijek bila obilježena taktičnošću i mudrošću. Ali to ne smije dovesti do toga da Rusija sada jednim faktički vojnim činom zaposjedne i anektira dijelove susjedne zemlje, čak i ako to mnogi ljudi tamo žele. Tko tako lakomisleno dovodi u pitanje granice i integritet država, otvara Pandorinu kutiju. Pa i u Rusiji.

Posljedice po cijelu Europu

Već odavno se više ne radi o Krimu, koji Rusija neće tako brzo vratiti. Toliko smisla za realnost je nužno. Ne radi se čak ni o istoku Ukrajine. U igri je daleko više od toga. Radi se o mirnom poretku u Europi, koji Europljanima mora vrijediti više nego nekoliko eura više za njihove račune za plin.

A Europljani i SAD nemaju baš tako loše karte kao što mnogi misle. Jer, mnogo toga upućuje na to da predsjednik Putin nema detaljni plan. Možda se nadao da će Zapad progledati kroz prste njegovoj agresivnoj politici protivnoj međunarodnom pravu u kaosu u kojem se Ukrajina našla nakon svrgavanja Janukoviča. Vjerojatno je računao s nešto kritike sa Zapada. Možda još uvijek vjeruje da će se političko zgražanje ponovo smiriti ili da će se Zapad suzdržati od oštrijih sankcija. Na kraju krajeva, u javnoj raspravi u Rusiji već godinama postoji pogrešna predodžba da je Zapad ovisan o ruskim energentima.

No ako Zapad sada dosljedno provede međunarodnu izolaciju, onda će to u Moskvi pokazati učinak. Jer, čak ni Kina ne podupire Kremlj u njegovoj agresivnoj politici prema Ukrajini. Kremlj je po pitanju Krima dobio podršku samo od Asadovog režima i Sjeverne Koreje. U Rusiji bi odjeknulo i isključenje iz skupine G8, kao i proširenje zabrana putovanja i blokada bankovnih računa.

Osim toga, rusko gospodarstvo se već sada nalazi u fazi stagnacije. Pad vrijednosti rublja smanjuje potrošnju i time i blagostanje Rusa. Smanjenje europske trgovine s Rusijom je i tako neminovno. Ograničenje izvoza energenata za Rusiju bi predstavljalo samoubojstvo na rate, kao i najavljena prodaja ruskih deviznih rezervi. Ciljane gospodarske sankcije Zapada bi u Rusiji ostavile jasne tragove. Ostaje nada da do toga neće doći. No na sadašnju Putinovu politiku Zapad ne može reagirati drugačije nego oštrinom i tvrdokornošću.