Oporba u Srbiji - kao naručena za Vučića

Bivši gradonačelnik Beograda Dragan Đilas (na naslovnoj fotografiji) je, iz svoga kuta gledanja, imao odličnu ideju: stvaranje širokog oporbenog saveza koji bi se trebao efikasnije suprostavi naprednjačkoj vlasti Aleksandra Vučića. A Đilas bi bio menadžer. Problem je, međutim, što izgleda skoro nitko neće u taj savez.

Jesu li u pitanju taštine, ideološka neslaganja ili razlog više nije ni važan, tek Aleksandar Vučić može samo poželjeti takvu oporbu. Za razumijevanje čitave situacije nije pomoglo ni čitanje autorskog teksta Dragana Đilasa objavljenog u srbijanksom tjedniku NIN. Čak ni nakon tog teksta, naime, nije jasno u čemu je problem, ali smo ponovo saznali da „ukoliko se opozicija ne dogovori, Vučiću dajemo pravo da radi sve što je naumio".

Dragan Đilas je tako poslao još jedan apel, predsjednik Narodne stranke Vuk Jeremić je očito zadužen za optimizam oko formiranja budućeg saveza, ali u praksi "Savez za Srbiju" je svakim danom sve dalje od realizacije. Najveći otpor pruža vođa Pokreta slobodnih građana (PSG) Saša Janković, koji navodi da se „ne želi uključivati u borbu za funkcije nego u borbu za novu politiku".

Osmi putnik oporbe?

Ako nekome do sada nije bilo jasno da je Saša Janković osmi putnik na brodu srpske oporbe, mislim da poslije ovoga više nema nikakve dileme, ocjenjuje za DW novinar Srđan Škoro, koji je uz teške riječi ranije napustio PSG. „Osnovna namjera je očito da ne dođe ni do kakvih promjena. Svojim posljednjim potezima Janković je pokazao da radi sve što Vučić misli, ali to ne smije javno reći. Ako se ovako nastavi Vučić može mirno spavati i vladati idućih deset ili dvadeset godina jer ovo nije ozbiljna oporba."

Urednica političke rubrike lista Danas Jasmina Lukač za DW kaže da bi voljela pronaći racionalno objašnjenje za nedostatak oporbenog dogovora. „Bilo bi možda razumljivije da tu postoji neki politički ili interesni sukob, ali ja tu ne vidim ništa drugo osim sukoba osobnih taština."

Što se tiče objašnjenja da se Saša Janković zalaže za neku novu politiku, Jasmina Lukać kaže da „ne vidi neku posebno novu politiku. To je na neki način mješavina politika Građanskog saveza i Liberalno-demokratske partije, i to nije ništa posebno novo."

Srđan Škoro također smatra da je prozirno zaklanjanje Saše Jankovića iza nove politike, a tome svjedoči da PSG „nakon skoro godinu dana postojanja nema napisan program. Vi ste jednostavno nakon godinu dana bili dužni napisati neki program. Bit je da se lider PSG-a ne bi uopće bunio da je on na čelu tog Saveza za Srbiju, i da mu je to ponuđeno takav dogovor bi bio postignut još jučer", kaže Škoro.

Točke razdora

Postoji također još jedna tema koja se nekako gura u drugi plan, a odnosi se na prisustvo takozvanih nacionalnih ili desnih stranaka unutar Saveza za Srbiju. To se, prije svega, odnosi na Dveri i Demokratsku stranku Srbije. Dragan Đilas očito s tim nema problem i u svom tekstu za NIN navodi da „svatko ima pravo na svoj stav, ukoliko njime ne raspiruje mržnju po bilo kojoj osnovi".

Koliko bi neke od spomenutih stranaka prošle taj test? Je li izjava vođe Dveri Boška Obradovića da „seksualna orijentacija nije ljudsko pravo", ili ponuda Bošnjacima da se „izjašnjavaju kao Srbi muslimanske vjere" poruka ljubavi ili mržnje? To bi bilo dobro pitanje za Đilasa koji, međutim, na novinarska pitanja ovih dana ne odgovara.

Srđan Škoro primjećuje da se većina događanja oko Saveza odvija preko medija i kaže da je bizarna situacija u kojoj se raspravlja da li bi Dveri trebale ući u taj Savez – a pri tome ih nitko nije ni zvao. Sve to po njegovim riječima svjedoči o krajnoj neozbiljnosti pojedinih oporbenih vođa. „Meni sve to djeluje kao zavaravanje građana Srbije, pa čak i prevara, jer vi krećete s jednom pričom, s drugom pravite neke kombinacije, a onda sve to na kraju ispadne nešto treće ili deseto", ocjenjuje Škoro.

Dodatni problem je i odnos aktera prema pitanju Kosova. To je jedna od točaka neslaganja unutar oporbe koja se uglavnom gura pod tepih. Jasmina Lukač se slaže da pitanje Kosova svakako određuje odnose unutar oporbe, ali dodaje da je „vlast dobila mandat da rješava to pitanje i da oporba mora sačekati stav vlasti pa onda zauzeti neki svoj stav. To može biti kritički stav, ili zašto ne i podrška potpisivanju pravno obvezujećeg sporazuma, što bi trebalo biti u skladu s proeuropskom politikom tog Saveza. Mislim da je stoga pogrešno da se oporba unaprijed izjašnjava što je apsolutno rješenje za Kosovo", kaže Lukač.

Šutnja Demokratske stranke

Ako oporbeni birači nisu već dovoljno obeshrabreni neslogom oporbe, svakako im se neće svidjeti ni ocjena aktivista "Ne davimo Beograd" da je „stvaranje jedne opozicione kolone romantična priča iz devedesetih godina koja danas nema mnogo smisla". Koliko i takvi stavovi zbunjuju birače, koji pokazuju da žele nekakvo ujedinjenje oporbe?

Srđan Škoro kaže da „ideje 'Ne davimo Beograd' lijepo zvuče kao druženje, zabava i žurka, ali da je za ozbiljne promjene potrebna i ozbiljna organizacija. Ako vam je dobro onda ništa, ali ako nije, onda morate praviti neke dogovore s drugim ljudima."

Iako još zaista nije razjašnjeno tko je zapravo dobio poziv da sudjeluje u Savezu za promjene, ili se zainteresirani sami prijavljuju, zanimljivo je da nitko više ne spominje Demokratsku stranku kao dio bilo kakvog oporbenog dogovora.

Jasmina Lukač misli da je DS sam odlučio da se povuče ne bi li se zaboravio izborni debakl u Beogradu. „Toj šutnji su se okrenule i neke druge stranke i ja očekujem da se DS vrati u politički život s novim vodstvom nakon izborne skupštine u lipnju", kaže Lukač. Srđan Škoro smatra da će prije toga sama Srbija morati odgovoriti na pitanje je li joj potrebna stranka s tradicijom kakva je Demokratska stranka.