"Genocid u Srebrenici je smicalica Srbima"

Kad u Petnjici, rodnom selu Radovana Karadžića pitate malobrojne mještane za razgovor o skorom izricanju presude njihovom rođaku i nekadašnjem komšiji, prvo vam kažu da nisu sigurni umiju li to oni dovoljno dobro da ispričaju, iako mu dobro misle. „Mi bi voljeli da ga puste,“ kaže za Deutsche Welle Dragica Karadžić, „on je naš.“

Dragica zaključuje da njen rođak, kojeg u Haškom tribunalu terete za niz ratnih zločina uključujući i genocid, „ne može biti kriv za sve.“ Ona priznaje da je samo povremeno pratila suđenje i da zna da je ovih dana planirano izricanje presude, ali da ne zna kada točno. Upućuje nas da bolji razgovor tražimo kod Simeuna Karadžića. Da pitamo njega, savjetuje nas i par drugih mještana koje smo sreli, u selu u kojem, kako Dragica kaže, stalno živi jedva desetak ljudi.

„To je samo čitanje presude“ kaže nam Simeun i dodaje da je „presuda donesena i prije nego je uhapšen“. Simeun neće dalje govoriti. Ovo malo selo, na pet kilometara od jedne od najsiromašnijih crnogorskih općina Šavnika, obilazilo je puno novinara domaćih i svjetskih medija, prije, a naročito u vrijeme hapšenja Karadžića. Simeun je razočaran kako su, pošto bi ih ljubazno dočekivao, izvještavali i ne želi da mu se to opet desi.

"Njega će osuditi, druge neće"

„Čim su ga uhapsili, tu se znalo što će da bude,“ slaže se i Dušanka, supruga brata od strica Radovana Karadžića, Vučka. Oni nas primaju u kuću, pristaju na razgovor, pokazuju Radovanove slike. „Znamo što će da bude, da će on biti osuđen, a svi drugi neće,“ kaže Dušanka. „Da je on imalo surađivao sa Zapadom, ne bi bilo ni optužnice ni ništa.... “ dodaje Vučko.

Oni žive na imanju koje su kupili od Radovanovog oca kada je on odselio najprije u Šavnik, a onda i u Nikšić. Tada je Radovan imao 12 godina. Od kako je počeo rat '90-ih, Radovan nije dolazio u selo, a zidine njegove nekadašnje kuće i danas stoje u blizini seoske crkve. „Da je sreće da je došao ovdje, nikad ga ne bi ni uhapsili,“ kaže Dušanka.

Podsjeća nas da su ga neko vrijeme i tražili u selu, a da je on u to vrijeme u Beogradu. Tamo je povremeno odlazio u kavanu „Luda kuća“, gdje mu je vlasnik, također čovjek iz ovih krajeva, pokazivao fotografije svog kraja. Karadžić se tada već "pretvorio" u doktora Dabića i nije priznavao da poznaje kraj, već su ga samo zanimale slike.

I u Haagu, kaže nam Vučko, Karadžiću nedostaje selo. Tako nam tvrdi da Radovan u razgovoru sa bratovom kćerkom koja ga najčešće obilazi, kaže: „Najvolijo bi sada, da mi može biti, da budem u Petnjici.“

"Dao bi mu komad moje zemlje"

Dušanka i Vučko sumnjaju da je suđenje Karadžiću fer. „Ja bih najvolijo da mu se sabere ovo što je do sad bio i to je to: deset godina,“ objašnjava Vučko. To bi po njegovom mišljenju bio pravedan ishod suđenja. Dušanka se ne slaže jer misli da je nepravda što je i toliko bio u haškom zatvoru. Ne znaju da li bi, čak i kad bi bio oslobođen, bio organiziran bilo kakav doček jer nije im nije jasno kamo bi se vratio.

Tu u selu, kažu, dočekali bi ga raširenih ruku. „On nema ništa ovdje, ali ako bi došao rado bih mu dao plac sa mog imanja da ovdje živi“ poručuje mu Vučko.

Iako izbjegavaju koristiti riječ "heroj", Karadžići su uvjereni kako je njihov rođak iz haškog zatvora bio predvodnik jednog naroda "onda kada je trebalo čuvati ognjišta" te da je "stvorio Republiku Srpsku" i "zaslužio mjesto u pjesmama i historiji".

„Radovan ne može biti zločinac, on je liječnik, on je svakome pomagao,“ misli njegov brat od strica i sjeća se kako je baš Radovan prvi došao posjetiti ga kad se liječio prije više od 30 godina u nikšićkoj bolnici.

"Neka sude svima"

Na pitanja o konkretnim točkama optužnice i on i njegova supruga, gotovo u glas, krive Zapad. „To što se desio sa Srebrenicom, genocid, to su namjerno namjestili. Povukao se holandski bataljun koji je čuvao, baš da naprave smicalicu Srbima.“ Kažu da rat nije donio dobra nikom, ali Vučko sumnja i u pretjerivanja. „Normalno, meni je žao tih žrtava, svakome je žao. Ali oni su i tri puta više prikazali.“ Tako misle i da je opsada Sarajeva namješten zločin jer je bilo i srpskih žrtava. Zaključuju da je u ratu jednaka krivica svih. „I onda ako svima sude, neka sude i njemu,“ traži Vučko.

„Nema pravde. To te boli što nema pravde, jer jedan narod osuđuju, a drugi ne,“ objašnjava nam Dušanka. Nabrajaju nam haške optuženike kojima su u susjednim zemljama nakon, kako kažu, nepravednog puštanja pravili dočeke. „Osudit će ga, a za mene ne bi trebalo toliko“ pokušava pretpostaviti Vučko. Dušanka ne pristaje na raspravu o kazni. „Ne bi trebao nikoliko. Što je krivlji no svi drugi, što su se borili isto, pa su pušteni?“

Ona zaključuje da i iznad onih koji sude, sudi Bog i tu vidi pravdu koju bi vidjela samo još i u oslobađajućoj presudi. Razgovor završavaju zaključkom da je Radovan sam sebe žrtvovao, za narod. Ali i priznaju da će im biti teško kad se ostvari to čega se plaše, kad Karadžića Haški tribunal osudi za ratne zločine.