Plave kacige u Žepi: heroji ili pijani šverceri?

„Prvo ranjenici. Nemojte nam podvaljivati jer ćemo kontrolirati", priča mirno Ratko Mladić dok s bošnjačkim predstavnicima i ukrajinskim časnicima pregovara o evakuaciji Žepe. Srpanj je 1995. godine, već sedam dana traju masovne likvidacije civila iz Srebrenice. „Pod b) žene i djeca, pod c) starci i pod d) ostalo stanovništvo“, priča dalje Mladić. Arhivski snimak je pohranjen i na Youtubeu.

Dok danas gleda tu snimku, ukrajinski pukovnik Mikola Verhohljad se dobro sjeća srpanjskih dana iz Žepe. Tada je imao 42 godine i bio u 240. specijalnom bataljunu u sastavu Plavih kaciga. „Rekao sam mu da je moj zadatak  evakuirati ljude. Ako nam ne stave vozila za transport na raspolaganje, krenut ćemo pješke. Ne vjerujem da je tada sve ovisilo od Mladića osobno. Postojala je naredba da se dvije enklave Srebrenica i Žepa unište potpuno“, priča Verhohljad za DW.

Priča koju danas pripovijedaju ovaj časnik i njegovi nekadašnji suborci klasična je priča o velikom herojstvu u ratu – o tome kako je 79 ukrajinskih mirotvoraca svoje čitave zalihe dalo izgladnjelim civilima u Žepi, kako su uspjeli spasiti tisuće Bošnjaka od sigurne smrti, kako su sačuvali hladnu glavu tijekom srpskih provokacija… Kako bi, da nije njih bilo, Žepa postala „mala Srebrenica". Ili, ukratko, kako su Ukrajinci uspjeli tamo gdje su Nizozemci sramno zakazali.

Malo vojnici, malo šverceri

Priče obično imaju dvije strane, ali se te strane rijetko kada ovako drastično razlikuju. Podudarne su samo u početku, u sjećanju na svibanj 1993. kada ukrajinski vojnici dolaze u Žepu koja je poput Srebrenice zaštićena zona UN-a. „Radovali smo se, baš žestoko, njihovom dolasku", sjeća se Ramo Čardaković, tada načelnik štaba žepske divizije bošnjačke Armije. „Tako smo im za smještaj zapovjedništva, kuhinje i vojske u centru Žepe dali dvije zgrade škole u kojima je dotad bilo naše zapovjedništvo."

Kaže da su Ukrajinci pod plavim kacigama odmah uspostavili sedam kontrolnih točaka, od kojih je jedna, na planini Bokošnici, bila duboko na teritoriju pod kontrolom srpskih snaga. I tu se verzije priče počinju razlikovati. Čardaković tvrdi da su ukrajinski vojnici ubrzo počeli s preprodajom svega i svačega osiromašenim i izgladnjelim Bošnjacima: „Oni odmah počinju prodavati: čizme, municiju, opremu, gorivo, prodaju sve za njemačke marke. Čak su i hranu koju dobiju prodavali na kontrolnim točkama. Kad bi ogladnjeli, išli su u srpsko selo tražiti hranu, jer nisu smjeli u zapovjedništvu reći da su to prodali."

Priču o ukrajinskim vojnicima u sastavu UNPRFOR-a i švercu kojim su se bavili potvrdilo nam je i više Žepljaka koje zatičemo u središtu sela gdje se na ljetnoj vrućini rashlađuju pivom. „Svojim očima sam gledao kad pred kuću jednog susjeda, koji je bio njihov glavni posrednik, dolazi kamion UNPROFOR-a pun razne robe. Dovozili su uglavnom hranu, sol, cigarete, čokoladu, opanke... Oko kuće je bilo povezano na desetine konja kojima se sol, brašno i druga roba prenosila do Srebrenice. Ovdje u Žepi je tada kilogram soli koštao 60 maraka dok se u Srebrenici prodavao za stotinu", priča jedan. „Onaj tko je imao dovoljno maraka ili zlata mogao je kupiti sve. Neki su se na tome i obogatili."

Dosluh sa Srbima?

Optužbe postaju još teže. Žepljaci se sjećaju i drugovanja ukrajinskih vojnika sa srpskim borcima. „Išli su tako daleko da su čak u transporterima dovodili Srbe u svoje zapovjedništvo i s njima pili", tvrdi Čardaković.

Nezim Cocalić, koji se danas bavi ugostiteljstvom na Slapu, gdje se rječica Žepa ulijeva u umjetno jezero na Drini, sjeća se pada Žepe. „Eno ondje gore", pokazuje rukom visoko ka litici u kanjonu Drine, „bio je taj njihov checkpoint, kako su ga zvali. Kad je Žepa padala oni su to odmah napustili. Njima je ovdje bilo stalo samo do para, da što više zarade, da se napijaju do besvijesti i po tome ih mi pamtimo", kaže Cocalić. I drugi mještani tvrde da su bošnjački civili morali leći na pod oko ukrajinske baze kako se Plave kacige ne bi mogle povući.

Čuvena je i izjava Yasushija Akashija, posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a za bivšu Jugoslaviju. On je 19. srpnja 1995. nakon sastanka s predstavnicima NATO-a u Bruxellesu rekao da UN „nije u poziciji fizički zaštititi enklave" i dodao: „Žao mi je zbog pada Srebrenice i neminovnog pada Žepe." Izjava dakle tjedan dana prije nego što je Žepa zaista pala, nakon dvadesetak dana granatiranja. „Srbi su ušli u Žepu, a Ukrajinci ih nisu ni pokušali spriječiti", kaže Čardaković.

Nakon pada mjesta su pred očima ukrajinskih vojnika odvedeni pukovnik Avdo Palić, zapovjednik obrane Žepe te Mehmed Hajrić i Amir Imamović, članovi ratnog Predsjedništva Žepe. Njihova su tijela kasnije nađena u masovnim grobnicama, a posmrtni ostaci sahranjeni. Zbog toga se, između ostalog, u Den Haagu sudilo generalu Zdravku Tolimiru.

„Veća odgovornost od Nizozemaca"

Novinar Mehmed Pargan ne može sakriti cinizam kada čuje kako se ukrajinski vojnici kod kuće predstavljaju kao neupitni heroji: „Mi ovdje posljednjih godina pred Haškim tribunalom vodimo niz sudskih postupaka u kojima teretimo one koji su 'uspješno' evakuirali stanovništvo iz Žepe i Srebrenice. Dakle evakuirati stanovništvo s jednog teritorija ne znači da je to civilizacijski uspjeh", kaže Pargan za DW. On kaže da su ukrajinske Plave kacige dopustile uhićenje trojice „bošnjačkih autoriteta". „I znamo kakav je bio epilog toga događaja."

Zbog toga za njega nema mnogo razlike između ponašanja nizozemskih vojnika koji su nedavnom odlukom suda proglašeni djelomično krivima za masakr u Srebrenici i držanja ukrajinskih postrojba: „Možda je čak odgovornost ukrajinskog bataljuna mnogo veća jer su imali priliku da u 15 dana dođu do informacija, da obavijeste sjedište UN-a, svoju vladu i na kraju da imaju komunikaciju sa civilnim vlastima i u republici Srpskoj i Federaciji, ali i izvan BiH."

Spomenik za zalutalog vojnika?

U Kijevu pukovnik Mikola Vehohljad priča o drugačijoj istini, koju potvrđuju i njegovi dočasnici. Da je „specijalna operacija" evakuacije Žepe vrhunsko dostignuće koje je na njegova prsa donijelo brojna odličja. Ali volio bi, kaže, da ukrajinski ministar obrane odlikuje sve vojnike koji su prije 22 godine u tome sudjelovali. „Izgleda da su se te zasluge zagubile negdje u koridorima moći. Priča ukrajinskih mirovnih postrojba je skoro nepoznata kod kuće. Ali u enklavi Žepi se svakog srpnja toga prisjećaju. Tamo je u znak zahvalnosti podignut spomenik vojnicima."

Spomenik zahvalnosti? Za to u Žepi nitko nije čuo. Ima, doduše, jedan kamen s natpisom i uklesanim križem, na vrhu Bokšanice gdje je bila kontrolna točka UNPROFOR-a. Donde je makadamski put toliko loš da reporteru DW-a mještani savjetuju da ne kreće tamo bez pogona na sva četiri kotača. Ali kakva je to spomen-ploča?

„Ukrajinci su prostor oko tih svojih kontrolnih točaka minirali kako im nitko neopažen ne bi mogao prići. Ne znam detalje, kako je i zašto taj njihov časnik ušao tamo, možda je bio i pijan, jer su stalno i mnogo pili. Ušao je u minirano područje i stao na minu. Tako je poginuo. Na tom mjestu su mu podigli spomenik", priča jedan mještanin dok ostali klimaju glavom. Na pitanje tko je podigao spomenik, on sa smiješkom odgovara: „Njegova postrojba valjda. Mi Žepljaci sigurno nismo."

 

Marinko Sekulić (Žepa), Oleksandra Indjučkova (Kijev), Zorica Ilić, N. Rujević (redakcija)