Pomoć u kućanstu u zamjenu za stanovanje

„Teatime" je u međuvremenu Adele Reese i Gennadiyu Garmaschu dio svakodnevnog rituala. Kava, domaći keksi. 76-godišnja Adele ulijeva kavu svom sustanaru. Gena, kako svi zovu Gennadiya nije baš pričljiv, kaže Adele i smije se.

Velika, prazna kuća

Umirovljenica Adele i student Gena već četiri godine žive zajedno. „Moj suprug je umro sasvim iznenada i odjednom sam bila potpuno sama", kaže Adele. Sama u ogromnoj kući u kojoj u 46 godina koliko u njoj živi nikad nije bila usamljena. Tada joj je jedna prijateljica ispričala o projektu „Stanovanje za pomoć". Adele se odmah svidjela ideja. „Htjela sam nekog iz Španjolske kako bih poboljšala svoj jezik, ili iz Kine, gdje smo moj suprug i ja uvijek boravili", priča umirovljenica. No nije dobila ni Španjolca ni Kineza nego Kazahstanca. Oko pola studenata koji su preko studentskog ureda u Kielu došli do stana kroz ovaj projekt su stranci.

Stan za šetnju psa

„Pogotovo je stranim studentima teško pronaći stan", kaže Alexandra Dreibach iz studentskog ureda. Kiel je jedan od 40 studentskih gradova u Njemačkoj koji nude ovakvu vrstu programa. Ideja je jednostavna: studenti pomažu u kućanstvu onoliko sati mjesečno koliko im kvadrata stoji na raspolaganju. Poslovi se kreću u rasponu od radova u vrtu, izvođenja pasa u šetnju ili manjih popravaka u kući. No većina umirovljenika se prijavljuje u ovaj program ne zbog pomoći u kući nego zbog toga da kuća ne bude pusta. Adele ima troje djece koja razasuta žive po Europi. Adelina kuća je prostrana, u prizemlju od 60 kvadrata sa zasebnom kuhinjom i kupaonicom, sada živi Gennadiy. Stan je bio i potpuno opremljen namještajem što je još jedna pogodnost za 31-godišnjeg studenta iz Kazahstana. Njegovi kod kuće mu nikada ne bi mogli priuštiti financiranje studija u inozemstvu. Gennadiy radi uz studij, ali to ne bi bilo ni približno dovoljno za stan u skupom Kielu. Stanarinu kod Adele plaća šećući Whiskeya, kućnog ljubimca.

Luksuzna četvrt umjesto studentskog doma

Viša škola na kojoj Gennadiy studira elektrotehniku, udaljena je petnaestak minuta vožnje autobusom koji staje odmah ispred Adeline kuće. Preko puta je i malo samoposluživanje, a kilometre uokolo obiteljske kuće i mnogo zelenila. Svuda vlada mir i tišina, prilično netipično za studentski život. „Ja volim mir, on mi je potreban za učenje", kaže kazahstanski student. Život s Adele i nije poput života u tipičnom studentskom stanu gdje se sve prostorije dijele. “Na zajedničku kupaonicu ne bih pristala. To je moj prostor”, kaže Adele i dodaje kako je kuhinja "ipak nešto drugo”. Adele kuha, Gena pere posuđe. Umirovljenica je sretna što može pomoći studentu. „On baš i nema novca, zašto ne bih za njega i kuhala", kaže Adele. Gena zauzvrat stoji na raspolaganju 24 sata na dan. "Kad mi je pukla vodovodna cijev, Gena je stvari preuzeo u svoje ruke”. No isto tako je i Adele pružila Geni podršku kada je svega nekoliko mjeseci nakon njegovog useljenja usred noći stigla tužna vijest iz domovine gdje je iznenada preminuo Gennadiyev otac. „Prvo što sam učinio je da sam otišao gore, pokucao kad Adele", prisjeća se Gennadiy. "Bilo mi jasno kako mu je”, kaže Adele.

Nakon četiri godine zajedničkog života Adele i Gennadiya veže više nego puka potreba za stanovanjem. Iako svatko vodi svoj život, povezanost je veća nego u pukom odnosu stanar-stanodavka. Zasad im se čini kako je nemoguće da Gena iseli jednog dana. No njegov studij se približava kraju.