Posljednje presude i kraj rada Haškog tribunala

Ceremonijom u svečanoj sali parlamenta u Hagu, kojoj su nazočili glavni tajnik Ujedinjenih naroda Antonio Guterres i nizozemski kralj Willem-Alexander, jučer (21.12.) je zatvoren Haški tribunal. Svečanosti su, uz mnoge druge uzvanike, prisustvovali svi suci koji su u dva i pol desetljeća rada ovog suda vodili preko 100 suđenja optuženima za ratne zločine u sukobima u bivšoj Jugoslaviji krajem prošlog stoljeća.

Ta suđenja, ocijenjeno je i na svečanosti zatvaranja, doprinijela su, uz ispunjenje pravde, utvrđivanju povijesnih činjenica i suočavanju nacionalnih zajednica s nedavnom prošlošću, prije svega s počinjenim zločinima i njihovim kvalificiranjem. Kao jedna od značajnih zasluga Suda istaknuto je da je "dokazao izvan razumne sumnje da masovno ubojstvo u Srebrenici 1995. predstavlja genocid".

Haška suđenja bila su poslije onih Nirnberških prva u svijetu na kojima se sudilo za ratne zločine. "Zasluga suda Ujedinjenih naroda u Hagu je što se u kolektivnu svijest ukorijenila činjenica da će oni koji su počinili zločine u ratovima morati položiti račune. Haški tribunal označio je kraj nekažnjivosti za ratne zločine", rekao je na svečanosti zatvaranja glavni tajnik UN-a Guterres.

Presedani Haškog tribunala

U sudnici Haškog tribunala je prije mjesec dana Ratko Mladić, ratni zapovjednik Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, osuđen za genocid u Srebrenici na doživotni zatvor. Uz srebrenički genocid, proglašen je krivim i za progone, istrebljivanja, ubojstva i nehumano postupanje nad nesrpskim stanovništvom u 12 bosansko-hercegovačkih općina, za teror nad građanima Sarajeva i uzimanje pripadnika mirovnih snaga UN-a za taoce. Optuženi nije do kraja saslušao presudu, jer je zbog glasnog prosvjedovanja udaljen iz sudnice. Bilo je to u povijesti Haškog tribunala prvo i jedino izricanje presude na doživotni zatvor bez nazočnosti osuđenog.

Osudivši Ratka Mladića na najtežu kaznu koju može izreći, Haški sud je izrekao svoju posljednju prvostupanjsku presudu. Tjedan dana kasnije, 29. Studenoga, izrekao je i posljednju drugostupanjsku, to jest pravomoćnu presudu šestorici lidera Herceg-Bosne, koji su u prvom stupnju osuđeni za zločine nad Bošnjacima i pokušaj prekrajanje države Bosne i Hercegovine.

Taj žalbeni postupak je završen na dramatičan način, bez presedana u svemu što se događalo u haškim sudnicama. Pošto je predsjedavajući Žalbenog vijeća Carmel Agius priopćio da mu je žalba odbijena i kazna od 20 godina zatvora potvrđena, trećeoptuženi na tom suđenju, zapovjednik HVO-a Slobodan Praljak, popio je otrov koji je tajno unio u sudnicu. Unatoč hitnoj medicinskoj intervenciji, Praljak je preminuo.

Prije tog tragičnog događaja, sudac Agius je pročitao obrazloženje da je Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke prvostupanjske presude da su šestorica optuženih - Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić – krivi za zločine poput onih u Stupnom Dolu, logorima Dretelj i Heliodrom ili u samom Mostaru, koji su počinjeni sa ciljem da se "Bošnjaci i drugi, koji nisu Hrvati, politički i vojno podčine, etnički očiste i zauvijek uklone" s područja koja su proglašena Herceg-Bosnom.

Žalbeno Vijeće je potvrdilo da je sukob HVO-a i Armije BiH bio međunarodnog karaktera, što je još jedna značajna činjenica koju je etablirao Haški tribunal. Po zaključku sudaca, u tom sukobu sudjelovala je Hrvatske vojska, a Republika Hrvatska je imala kontrolu nad vojnim zapovjednicima i civilnim vlastima Herceg-Bosne. Potvrđeno je i da su članovi udruženog zločinačkog pothvata, uz čelnike Herceg-Bosne, bili i bivši predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i drugi hrvatski čelnici tog vremena. Njihov zajednički cilj je, prema presudi, bilo uspostavljanje dijela hrvatske države na teritoriju BiH, u granicama nekadašnje hrvatske banovine iz 1939. godine. Šestorica optuženih, koji su bili među "arhitektima tog projekta", osuđena su na ukupno 111 godina zatvora, koliko im je odmjereno i u prvostupanjskom postupku.

Nasljednik Haškog tribunala

Prije ovog sudskog zasjedanja, kao i prije svečanog obilježavanja kraja Haškog tribunala počeo je s radom njegov nasljednik - Mehanizam za međunarodne sudove (MMKS), pred kojim će se okončati neka od suđenja Haškog suda. To su na prvom mjestu žalbeni postupci u predmetima Radovan Karadžić i Ratko Mladić, koji predstoje.

Još dva naslijeđena postupka ove godine su prešla u nadležnost MMKS. Prvi je ponovno suđenje čelnim ljudima Službe državne sigurnosti Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, koje je počelo u lipnju. Prema haškoj optužnici, oni su od 1991. do 1995. godine osnivali, naoružavali, organizirali obuku i financiranje tajnih policijskih i paravojnih jedinica, čiji pripadnici su svoj ratni put obilježili ubojstvima i progonom nesrpskog stanovništva sa ciljem njihovog trajnog uklanjanja, najprije s područja Krajine i Istočne Slavonije u Hrvatskoj, a potom iz općina Sanski Most, Bijeljina, Bosanski Šamac, Doboj, Zvornik i Trnovo u Bosni i Hercegovini. Tužiteljstvo je za obojicu tražilo doživotni zatvor, ali prije četiri i pol godine oni su oslobođeni svake krivice.

Sjenke oslobađajućih presuda

U približno isto vrijeme donesene su i sporne oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, kao i načelniku Glavnog štaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću. Sudac  Agius, koji je dočekao zatvaranje Haškog tribunala kao njegov predsjednik, rekao je da su te presude "suprotne svakom poimanju pravde", "groteskne" i donesene "po nekim drugim, a ne pravnim, motivima". Međutim, Žalbeno vijeće je poništilo oslobađajuću presudu samo Stanišiću i Simatoviću i naložilo ponovno suđenje, što je po komentarima kroničara haških suđenja, samo djelomično iskupljivanje Haškog tribunala jer su presude Gotovini, Markaču i Perišiću definitivne. Ostalo je da ovo iskupljivanje obavi "Mehanizam za međunarodne kaznene sudove", koji je pravni nasljednik Tribunala.

Pod jurisdikciju Mehanizma dospio je i Vojislav Šešelj. I njemu je u Haškom sudu izrečena oslobađajuća presuda nakon jedanaest i pol godina provedenih u haškom zatvoru, pod optužbom za ratne zločine, počinjene od 1991. do 1993. godine nad nesrpskim stanovništvom dijelova Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Vojvodine. Optužnica je Šešelja teretila za progone na političkoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi, prisilno premještanje i nehumane postupke koji su okvalificirani kao zločini protiv čovječnosti. Zbog kršenja zakona i običaja ratovanja optužen je i za ubojstva, mučenje, okrutno postupanje, razaranje sela i uništavanje vjerskih objekata, te pljačkanje javne i privatne imovine.

Ništa od toga, po sudu većine sudaca Raspravnog vijeća, nije dokazano. Dok je francuski sudac Jean-Claude Antonetti u ožujku prošle godine, kao predsjedavajući vijeća, izricao oslobađajuću presudu, Šešelj je već godinu i pol dana bio na slobodi. Još jedan presedan u povijesti Haškog tribunala! Tužiteljstvo, koje je za lidera srpskih radikala tražilo kaznu od 28 godina zatvora, uložilo je žalbu.

Žalbena rasprava održana je prije deset dana bez nazočnosti osuđenoga. Tužitelj Mathias Marcussen je u obrazloženju žalbe rekao da je oslobađajuća presuda "zapanjujuća". U njoj je počinjeno toliko grešaka da je neodrživa i Žalbeno vijeće treba ju, prema njegovom mišljenju, poništiti ili naložiti ponovno suđenje. Hoće li takav zahtjev biti ispunjen ili ne saznat ćemo u godini koja je pred nama.