Preminula je Zilli Schmidt

Zilli Schmidt je već prešla devedesetu kad je počela i javno govoriti o strahotama kroz koje je prošla. „Počinjeno kazneno djelo: Ciganka“ piše i u službenoj bilješci policije u Strasbourgu o uhićenju i nje i njenih sestrični. Ništa nije pomoglo što je njen vlastiti brat ipak bio dovoljno dobar nacistima da služi u Wehrmachtu, ali sretni dani djetinjstva nakon rođenja 1924. u Tirinškoj su već i prije bili u sjenci straha, uvreda u školi i neizvjesne budućnosti u Hitlerovoj Njemačkoj.

„Bila sam u tri koncentraciona logora. Jedan od njih je bio Auschwitz-Birkenau, logor koji je zapravo postojao samo za ubijanje“, napisala je u knjizi „Bog je imao neku namjeru sa mnom: sjećanje jedne njemačke Sinti“. A namjera je bila da sve dok „ne zaklopim oči i stupim pred mojeg Gospodina“ govori i svjedoči o zločinu koji je počinjen njoj, njenoj obitelji i svim drugim pripadnicima Sintija i Roma.

Iz prvog logora kamo je poslana, Leti u Češkoj je još uspjela pobjeći, ali u ožujku 1943. je, zajedno sa njenom malenom kćerkicom Gretel smještena u takozvani „Logor za Cigane“ u Auschwitzu. Rastom malena i krhka Zilli je već tamo pokazala kako niti ne pomišlja predati se sudbini: kaže kako je „krala kao svraka“ sve što joj je došlo pod ruku kako bi prehranila i sebe i svoje supatnice u logoru.

Noć užasa u Auschwitzu

Brzo je u Auschwitz dospjela praktično čitava njena obitelj, a ona je u kolovozu 1944. po kazni deportirana u logor Ravensbrück. To je teško nazvati „srećom“ jer svi preostali iz tog logora za Sinti i Rome u Auschwitzu su likvidirani: samo u jednoj noći je pobijeno 4300 ljudi, među njima i njeni roditelji, njena sestra Guki s njenom djecom, ubijena je i njena kćerkica Gretel. Taj dan zločina Zilli nikad nije zaboravila, niti želi da to itko zaboravi.

Njena borba za preživljavanje nije prestala niti nakon poraza nacista: tek 1982. je Njemačka uopće službeno priznala kako je počinjen genocid i nad Sintima i Romima. Ipak, u njenim sjećanjima i nastupima je uvijek bilo odlučnosti zadržati sjećanje, ali nikad nije bilo gorčine. Veoma ju je obradovalo što je na prvom javnom nastupu povodom otvaranju spomenika ubijenim Sintima i Romima u Berlinu početkom kolovoza 2018. bilo i mnogo mladih.

„Zilli nikad ne odustaje"

Jer „mladi ništa ne uče o tome, toga nema u školi“, kazala je Zilli Schmidt. A prije svega oni moraju biti oprezni: „Draga djeco, morate biti snažni. Živimo u teškim vremenima. Hitleri su na djelu, njih se ne može uništiti“, upozorila je 2020. Ona nikad nije izgubila snagu i strpljenje u toj borbi: svi uzvanici su se morali smijati kad joj je ovog siječnja gradonačelnik Mannheima u ime predsjednika države dodijelio orden njemačkog krža za zasluge ali je gradonačelniku trebalo vremena objesiti joj odličje. Tu ga je utješila kako ima još vremena. Jer „Zilli nikad ne odustaje“, a okupljenima se zahvalila riječima: „Dakle moji ljepotani, hvala vam da ste mi ukazali tu veliku čast.“

Kako je mogla ostati u zemlji koja je pobila čitavu njenu obitelj i bezbrojne pripadnike njenog naroda diljem Europe? Njen odgovor je uvijek bio: „Nisu svi nacisti, ima mnogo dobrih ljudi“. Već i njima je posvetila posljednje riječi njene knjige: „Želim da svijet sazna što se dogodilo sa Sintima. Želim da znaju što su s jadnom djecom činili u logorima. Želim da znaju kako je to nastaviti živjeti kad je netko sve izgubio što mu je bilo drago. To vam želim reći sve dok mogu i želim da i kasnije to ljudi mogu pročitati i da ne zaborave. Ali sad, sad je kraj za Zilli.“

Zilli Schmidt je preminula u 98. godini kod kuće u Mannheimu nakon boravka u bolnici.