Prisilni brak i na zapadu Europe

Organizacija Karma Nirvana pomaže onima koje obitelji prisiljavaju na brak protiv vlastite volje. Njih je u raznim dijelovima svijeta, pa i u europskim državama, iznenađujuće mnogo. Sangera se upravo zbog zastrašujućeg osobnog iskustva, odlučila posvetiti problemu prisilnog braka. Priča nam o paklu kroz koji je prolazila ona, njezina sestra i mnoge druge djevojčice.

„Organizacija Karma Nirvana je rođena iz mog osobnog iskustva. Kada sam imala 14 godina, majka mi je pokazala sliku jednog muškarca. Rekla mi je da je to osoba s kojom ću se vjenčati i da sam mu obećana još kada sam imala osam godina. Ja sam to odbila, što je nosilo kao posljedicu moje isključivanje iz škole sve dok nisam pristala na taj brak. Kada sam napunila 16 godina, pobjegla sam od kuće da bih dokazala da se neću udati za tog stranca. Nakon toga, moja obitelj me se odrekla i tako je već 32 godine. Ali, trenutak kada sam se počela baviti ovom temom dogodio se nakon samoubojstva moje sestre Robine, koja se zapalila kada je imala 24 godine zato što je isto tako bila prisiljena na udaju. Tada sam se prestala skrivati i odlučila sam javno progovoriti o svojim i njenim iskustvima“, kaže Sangera.

DW: U jednom ste se trenutku, kao što i sami kažete, prestali skrivati. Kako je to utjecalo na Vas i sve ono što će se kasnije u vašem životu događati?

Sangera: To je postalo gotovo kao misija u kojoj sam željela prenijeti poruku svijetu da se ovo događa, usprkos tome što sam rođena u Velikoj Britaniji. Željela sam da ljudi shvate da, iako si rođen u demokraciji, u zemlji u kojoj imaš prava na slobodu, obrazovanje i neovisnost, neki od nas to ipak nemaju.

Koliko se žena iz Velike Britanije trenutno prisiljava na ovakve brakove?

Teško je procijeniti broj, zato što je ovo zlostavljanje koje se skriva od javnosti. Znamo da žrtve ne prijavljuju ovakve slučajeve, zato što se boje svojih obitelji, a također ne znaju da postoje organizacije koje pružaju podršku. Ako uzmemo samo za primjer liniju pomoći na nacionalnoj razini, trenutno primamo oko 600 poziva i muškaraca i žena mjesečno. Britanska vlada u Londonu ima službu za vraćanje osoba s britanskim državljanstvom koje su prisiljene na brak ili postoji rizik da će biti prisiljene, natrag u Britaniju. Prema službenim statistikama vlade, svake godine uspiju vratiti oko 300 pojedinaca. Trećina njih je ispod 17 godina, a najmlađi slučaj kojim su se bavili je imao dvije godine. Njihova linija prima na tisuće poziva svake godine. Prema mom mišljenju, postoje još stotine tisuća ljudi koji imaju ovaj problem, a za koje mi ne znamo. Ono oko čega se svi slažemo jest to da smo tek zagrebli po površini problema.

Zašto dolazi do prisiljavanja neke osobe na brak?

Prema mom osobnom iskustvu, koje se ne razlikuje od iskustava ostalih, do toga dolazi zato što obitelji žele da se brakovi sklapaju unutar njih samih. Ove obitelji su vrlo snažno povezana s Indijom i Pakistanom, tako da žele da zadržati te kulturne veze. Obitelji misle da znaju što je najbolje za njihovu djecu. Drugi motiv je da osoba može doći u Veliku Britaniju na osnovu vize svog supružnika.

Tko je sve pogođen?

Svi slučajevi kojima se bavimo u Karmi Nirvani su osobe koje su rođene u Velikoj Britaniji. Dvije trećine njih dolazi iz južnoazijskih zajednica – iz pakistanske, indijske, bangladeške i hindu zajednice. Ostatak čine kurdska, iranska, afganistanska i somalijska zajednica u Britaniji. Sada se događa da se čak i britanske žene europskog porijekla udaju na ovakav način, a njihova djeca s dvojnim naslijeđem mogu također postati žrtve prisilnih brakova.

Kako se izgleda taj proces, to prisiljavanje na brak?

Ovo se desilo i meni, ja sam jedna od sedam sestara i prisustvovala sam kada se to događalo i mojim sestrama. Danas se to radi na isti način kao i prije 32 godine. U suštini, od najmanjih nogu te odgajaju i podižu da živiš načinom života kojim nećeš osramotiti svoju obitelj. Jedna stvar koja nam je svima unaprijed jasna je da će tvoj brak biti ugovoren za tebe i da će ga tvoji roditelji predstaviti kao: “To je ono što mi radimo, to je dio naše tradicije, dio naše kulture, čak i vjere”. Neke od naših žrtvi su obećane odmah nakon rođenja, naročito u slučajevima gdje se vjenčavaju najbliži rođaci.

Što je sa onima koji tvrde da je prisiljavanje na brak dio tradicije i da u demokratskim državama ovakve tradicije trebaju biti dozvoljene?

Nemam problem sa tradicijom ugovorenih brakova na koje osoba ima puno pravo pristanka ili da ga pak odbije. Osoba mora biti starija od 16 godina i biti psihički sposobna da donese takvu odluku. Ono s čime se ne slažem jest kada se ne traži pristanak osobe koja se vjenčava, kada je očevidno da postoji prisila. Nije dovoljno da nešto bude kulturno prihvaćeno da bi zaista bilo i prihvatljivo. Počinitelji se kriju iza tradicije, a stručnjaci se ne usude kritizirati kulturu, jer strahuju od toga da će ih nazvati rasistima, tako da se drže podalje od nje. Ono što moramo raščistiti jest to da postoji jasna razlika između ugovorenih i brakova na koje je netko prisiljen. Prvi su tradicija, drugi predstavljaju zlostavljanje.

Kakve savjete dajete žrtvama koje vas pozovu?

Mi smo na prvom mjestu tu da ih saslušamo. Mi se nikada ne miješamo u obiteljske poslove, to im prvo objasnimo i njima je to potrebno, zato što jednostavno ne možeš ni pokušati u posredovanju između članova obitelji u ovakvim slučajevima. Možemo im pomoći da pobjegnu, da im pronađemo hitan smještaj, možemo ih zastupati ako su mlađi od 16 godina da budu smješteni u starateljske obitelji. No najvažnije od svega je to da ih mi uvjeravamo da ne moraju prolaziti kroz sve to; postoji opcija i sigurno mjesto koje im možemo osigurati, kao i da im pružimo pomoć da počnu svoj novi život.

*Jasvinder Sanghera je osnivačica i generalni direktorica Karme Nirvane, britanske organizacije koja pruža podršku žrtvama prisiljavanja na brak i drugih oblika zlostavljanja na temelju povrede tzv. obiteljske časti.