Promjenjivi kurs Europe prema Libiji

Kada je riječ o vanjskoj politici, svaka riječ je važna i zbog toga je ponekad posebice interesantno koje riječi ne bivaju izgovorene. Točno tjedan dana nakon što je libijski general Halifa Haftar krenuo u ofenzivu za preuzimanje sjedišta vlade nacionalnog jedinstva, koja je međunarodno priznata, povjerenica EU-a za vanjsku politiku Federica Mogherini je izdala prvo priopćenje. U njemu je ona napade „Libijske nacionalne vojske" nazvala opasnošću za ljude u zemlji kao i za mirovni proces kojeg vode Ujedinjeni narodi. Mogherini je sve strane pozvala na primirje, ali ime Halifa Haftar je izbjegla navesti. (Nekoliko dana kasnije ga je spomenula u svom govoru pred Europskim parlamentom).

Poseban slučaj Francuska

Brojni izvještaji jedva da ostavljaju mjesta sumnji zašto se Haftar imenom ne navodi u dokumentu. Navodno je Francuska iza kulisa zabranila njegovo spominjanje. Bivši general zauzima imao ključnu ulogu u podjeli Libije od građanskog rata 2014. godine jer sa svojom Libijskom nacionalnom vojskom, čije je sjedište u obalnom gadu Tobruku, ne priznaje vladu nacionalnog jedinstva u Tripoliju. Libijska nacionalna vojska, a time i Haftar, nemaju državni legitimitet. Međutim 2017. godine mu je novi francuski predsjednik Emmanuel Macron pomogao da dobije diplomatsku valorizaciju. Nastojeći riješiti konflikt u Libiji, on je obojicu međusobno suprotstavljenih vlastodržaca pozvao u Pariz gdje je s obojicom vodio i povjerljive razgovore.

Macron je tada mogao zabilježiti važan uspjeh za njega: al-Saradž i Haftar su izrazili svoje slaganje s održavanjem novih izbora u cijeloj Libiji. No oni do sada nisu održani. Francuska ima posebnu odgovornost jer je bila pokretačka snaga vojne intervencije 2011. godine. Bombardiranje koje je provela koalicija, koju je provodila Francuska, dovelo je do svrgavanja libijskog vlastodršca Muamera al-Gadafija i u konačnici do današnjeg vakuuma kad je u pitanju vlast u Libiji.

Haftarovo širenje utjecaja

Nakon Macrona Haftar se susreo i s drugim inozemnim političarima. S vremenom je generalu pošlo za rukom da tiho i polako izgradi svoju bazu moći tako što je na svoju stranu privukao niz manjih grupa stanovništva - vjerojatno uz financijsku podršku Rusije i nekih zaljevskih zemalja.

Prije nekoliko tjedana je obznanjeno da on u međuvremenu kontrolira važna naftna polja na jugu zemlje. Za Francusku ne samo nafta, već i sama južna granica ima geopolitički značaj jer su iza nje bivše francuske kolonije Čad i Niger. U slučaju da Francuska sada pretpostavi da Haftar ima bolje karte u rukama za stabilizaciju zemlje, podrška njemu bi bila logična.

Službena francuska pozicija je drukčija. Na Veliki petak je Elizejska palača izdala nedvosmisleno priopćenje: "Francuska podržava legitimnu vladu premijera Fajeza al-Saradža i posredovanje UN-a". Mnogima je ipak teško povjerovati u to - čak i samoj vladi nacionalnog jedinstva u Tripoliju. Ovako jasnom priopćenju francuske vlade je prethodio prigovor libijskog ministra vanjskih poslova Fathija Baha Age kako Francuska podržava "kriminalnog Haftara". Vlada nacionalnog jedinstva je nakon toga prekinula diplomatske veze s Parizom, a tijekom vikenda je stotine ljudi u Tripoliju demonstriralo protiv Francuske i Haftara.

Talijanski desno-ekstremni ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini je Francusku čak optužio za otvorenu suradnju sa Haftarom. Italija samu sebe označava kao sjevernog "susjeda" svoje nekadašnje kolonije. Otkako je Libija postala okretište za afričke migrante na putu ka Europi, Rim posebice pokazuje interes za uređene odnose.

Njemačka je na potezu

Njemačka vlada mora "sve učiniti da dovede Talijane i Francuze na zajedničku crtu", zahtijeva glasnogovornik za vanjskopolitička pitanja Kluba zastupnika Zelenih u Bundestagu Omid Nouripour u intervjuu za DW. "Francuzi moraju shvatiti da je potrebno  unutar Europske unije potruditi se za balans u interesima", kaže Nouripour. "Ako je riječ o tome da se pronađe zajednička crta u Libiji, Francuzi i Talijani moraju doći do rješenja koje podrazumijeva interese obje strane", kaže on. Prema njegovom mišljenju posao je njemačke vlade da to pojasni francuskim prijateljima.

Njemačka preuzimanjem mjesta predsjedavateljice Vijećem sigurnosti UN-a ovog mjeseca dobiva i posebnu ulogu kada je riječ o rješavanju međunarodnih konflikata. Francuska je predsjedala u ožujku, a kao simbol duboke povezanosti, obje zemlje dijele predsjedateljsku stolicu oba mjeseca. No po pitanju Libije se čini kako ipak ne slijede isti smjer. Njemačka kancelarka Angela Merkel je osudila Haftarovu vojnu ofenzivu. Njemačka mora, međutim, i na tome inzistirati da Francuska izvrši svoj utjecaj na Haftara kako on stanje ne bi dodatno pogoršao, rekao je Nouripour: "Veliko prijateljstvo s Francuskom mora omogućiti da ima dovoljno manevarskog prostora."

Kao predsjedateljica se Njemačka zalagala za to da se Vijeće sigurnosti UN-a pozabavi stanjem u Libiji. Izvanredna sjednica održana na Veliki četvrtak završila je bez zajedničkog zaključka. No, razlog tome nije bila Francuska, već veto Rusije i SAD-a. Novinska agencija Reuters je izvijestila, pozivajući se na diplomatske izvore, da je Rusija nije željela prihvatiti navođenje Haftara kao odgovornog, dok Sjedinjene Američke Države nisu navele razlog.

Američka vlada je, međutim, navela da je predsjednik Donald Trump već nekoliko dana prije toga razgovarao telefonski s Haftarom. Trump je, kako se navodi, pohvalio Haftarovu ulogu u borbi protiv terorizma i u osiguravanju libijskih naftnih rezervi. Razgovaralo se, kako je navela Bijela kuća, i o "zajedničkoj viziji" libijske tranzicije ka stabilnoj demokraciji.

Napadi se nastavljaju

I dok međunarodna zajednica ne pronalazi put kako reagirati na razvoj situacije u Libiji, Halifa Haftar vojnim putem stvara nove činjenice. Svjetska zdravstvena organizacija u međuvremenu navodi da je ubijeno više od 250 osoba i više od 1200 povrijeđeno od početka ofenzive. Nakon zračnih napada u noći na nedjelju stanovnici Tripolija su izvijestili o tome kako su čuli brujanje poput onog bespilotnih letjelica. Do sada su Haftarove paravojne formacije napade izvodile starim zrakoplovima koji uglavnom potiču iz bivšeg Sovjetskog saveza. Ako sada posjeduju dronove, to bi bila indicija o jakoj podršci izvana.