Raspodjela izbjeglica u Njemačkoj - "lutrija s okrutnim posljedicama"

Kada neka državljanka Sirije pred ratom pobjegne kod svog brata u njemačku saveznu zemlju Donju Sasku, ne znači da će tu smjeti i ostati. Razlog tome je politika njemačkih vlasti koje socijalne i financijske posljedice dolaska brojnih izbjeglica nastoje ravnomjerno rasporediti na svih 16 saveznih zemalja Njemačke. Zbog toga postoje propisana pravila. Sirijka s početka naše priče se tako prvo mora prijaviti u ured Njemačkog zavoda za migraciju i izbjeglice (BAMF) - kao i svi tražitelji azila. Službenik BAMF-a potom baci pogled u EASY. To je kompjuterski program "Erstverteilung von Asylbegehrenden" ("Prvo raspoređivanje tražitelja azila"). "Može se dogoditi da EASY ovu Sirijku pošalje, recimo, u Bavarsku", objašnjava Kai Weber iz Vijeća za izbjeglice njemačke savezne zemlje Donje Saske. Država u tom slučaju mora preuzeti na sebe troškove puta od 600 kilometara i boravka, iako ju je mogao zbrinuti njezin brat.

"Stalno imamo takve slučajeve", kaže Weber. Samo roditelji i maloljetna djeca imaju pravo tražiti da ostanu skupa. Tražitelji azila nemaju pravo izbora mjesta boravka. To za spomenutu Sirijku znači da se ni nakon što prođe obvezni boravak u prihvatnom centru u Bavarskoj - što može trajati i do tri mjeseca - nema pravo preseliti kod svog brata.

Sustav EASY raspodjeljuje tražitelje azila po saveznim zemljama na temelju broja stanovnika i poreznih prihoda. Donja Saska je tako tijekom 2014. trebala preuzeti 9,4 posto od ukupnog broja azilanata. To je oko 20.000 osoba. Osim ovih kvota, postoji i pravilo da se u određenim saveznim zemljama primaju tražitelji azila iz određene regije. Na taj način se osigurava da njihove slučajeve obrađuju stručnjaci za zemlje njihovog porijekla. Tako se sve izbjeglice iz Sudana smještaju u Donju Sasku. Sirijski državljani se, pak, raspodjeljuju po cijeloj Njemačkoj.

Kako će izbjeglice raspoređene po sistemu EASY živjeti uvelike ovisi o tome gdje su smještene. Tako su pred prepunom Bavarskom vojarnom u Münchenu tijekom 2014. morali kampirati pod vedrim nebom. Kai Weber smatra da je to posljedica lošeg menadžmenta vlasti. Broj tražitelja azila je porastao, kaže onda, ali ih je došlo upola manje nego početkom devedesetih godina, tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji.

Andreas Müller, djelatnik Zavoda BAMF radio je na studiji "Organizacija prijema i smještaj tražitelja azila". "Ne postoji jedinstvena praksa smještaja", kaže on i dodaje da svaka savezna zemlja ima svoje propise. Tako postoje različiti propisi prema kojima se azilanti smještaju na 4,5 ili 6 četvornih metara po osobi, a neke savezne zemlje to nisu ni definirale.

Neki ne žele, a neki traže azilante

Politolog Kay Wendel zbog ovih razlika o sustavu EASY govori kao o "lutriji s okrutnim posljedicama". On je za organizaciju Pro Asyl napravio studiju o smještaju izbjeglica u Njemačkoj. Neke savezne zemlje izbjeglice raspoređuju po stanovima, a neke, poput Baden-Württemberga, Brandenburga ili Saske imaju kolektivne centre. Oni se ponekad nalaze u zabačenim područjima i toliko su veliki da se stvara potencijal za konflikte, tvrdi Wendel: "Saska je za mene jedan takav zastrašujući primjer." Tamo su, tvrdi on, smještaj i raspodjela izbjeglica bili u funkciji "zastrašivanja" novih izbjeglica od dolaska. U Bavarskoj je sve do 2013. važio propis da smještanje u kolektivne centre ima "funkciju povećanja spremnosti za povratak u zemlju porijekla".

Potpuno drugačiju poruku odaslao je krajem 2014. gradonačelnik Goslara u Donjoj Saskoj, Oliver Junk. On je izrazio spremnost da ovaj grad sa 50.000 stanovnika primi više azilanata nego što mu po ključu "pripada". On tvrdi da zbog toga što se u Goslaru stalno smanjuje broj stanovnika, azilanti ovdje mogu biti bolje zbrinuti nego u velikim gradovima poput Hannovera ili Braunschweiga. Gospodarstvo u Goslaru bi od toga moglo profitirati, tvrdi Junk.

"To treba pozdraviti", kaže Kai Weber. Gospodarski instituti već odavno tvrde da se useljavanje novih stanovnika, gledano na duže staze, isplati. 80 posto izbjeglica iz Sirije su visokoobrazovani ljudi. Ipak, nema nikakvog smisla raspoređivati izbjeglice u "umiruća sela u provincijskom Harzu gdje nema putova ni infrastrukture", upozorava Weber: "Izbjeglica iz Sirije, čak i ako je liječnik, mora prvo naučiti jezik i upoznati se s njemačkim zdravstvenim sustavom da bi mogao raditi u bolnici." U jednom brdskom selu u Harzu to neće ići, ukazuje on.

U saveznoj zemlji Schleswig-Holsteinu, kaže Weber, već razmišljaju o promjeni sustava raspoređivanja. Stroga primjena ključa za raspodjelu dovodi do toga da se "intelektualci šalju u zabačena sela u istočnoj Friziji, gdje su užasno nesretni jer nemaju mogućnosti za napredak". Stoga bi rješenje moglo biti da se izbjeglice neravnomjerno rasporede, tamo gdje postoje mogućnosti za dokvalifikaciju, za učenje jezika i podršku. U Osnabrücku se tako odmah po dolasku prave planovi za izlazak iz kolektivnih smještaja i ljudima se pomaže da se osamostale. Onaj tko u Njemačkoj stekne dodatne kvalifikacije, moći će se i lakše vratiti u domovinu, tvrdi Weber.

Izuzetak - maloljetnici bez pratnje roditelja

Neki tražitelji azila spadaju u grupu onih kojima je potrebna posebna zaštita. Andreas Müller iz Zavoda BAMF u takve ubraja "maloljetnike bez pratnje, traumatizirane, žrtve mučenja i seksualnog nasilja, starije osobe, invalide, trudnice i samohrane majke". Ni za njih ne postoje jedinstveni propisi o načinu smještaja. Postoji izuzetak - riječ je o maloljetnicima bez pratnje. Zakon o pomoći maloljetnicima propisuje da brigu o njima preuzme Zavod za skrb o djeci i mladima. Oni se ne raspoređuju po ključu koji nalaže sustav EASY. U Bavarskoj žele taj propis promijeniti, ali brojne humanitarne organizacije se protive tome.

Kada neki tražitelj azila stigne u Njemačku nije, međutim, samo mjerodavno ono što nalaže sustav EASY. Provjerava se i zajednička baza podataka EU-a pod imenom Eurodac. Ukoliko se otkrije da su otisci prstiju azilanta već bili uzeti u nekoj drugoj europskoj državi, onda se on vraća u tu državu. Ipak, i taj sustav funkcionira sporadično. Većina izbjeglica koje stižu na teritorij EU-a, naime, prihvaća tek pet država članica. Stoga njemački ministar unutarnjih poslova Thomas de Maiziere traži da se u cijelom EU-u uvede sustav raspodjele sličan onom koji postoji unutar Njemačke. Kay Wendel smatra da je to problematično: "U tom slučaju bi se reklo: u Letoniji ima još mjesta, pošaljite izbjeglice tamo." Bolja bi bila "raspodjela novca umjesto ljudi", traži ovaj politolog.

Među stanovnicima pak postoji interes za šire raspoređivanje izbjeglica. Jedno istraživanje Zaklade Robert-Bosch je pokazalo da dvije trećine ispitanika može zamisliti da osobno sudjeluje u programima podrške azilantima, a 42 posto njih navodi "da bi bilo zanimljivo osobno upoznati te ljude".