Rat u Srebrenici očima dječaka

Kako su to oni doživjeli i što im je ostalo u sjećanju pričaju Adem Mehmedović, profesor povijesti i novinar, Sejdalija Suljić, učitelj i Ahmed Ustić, brijač i frizer. U Srebrenici ih svi znaju i oslovljavaju nadimcima Ado, Učo i Brico.

Sejdalija Suljić ili Učo je učitelj u seoskoj školi u Osatu. Rodio se u blizini u selu Urisići nadomak rijeke Drine i tu je živio do '92. godine. Na početku rata imao je šest godina kada mu je poginuo otac. Sa stricem i drugim članovima obitelji iz sela je izbjegao u Srebrenicu.

„Tog dolaska i prve ratne godine se gotovo ne sjećam. Tek kasnije, kada sam krenuo u ratnu školu u Srebrenici, sjećanja su mi jasnija. Sjećam se da smo često bili gladni, nije bilo hrane. Još veći problem je bila sol koje nije bilo. Sjećam se da su moji sol držali u malim paketićima kao što u filmovima sada vidite da dileri pakuju drogu“, priča 'Učo' s osmijehom na licu i nastavlja. „Davali su nam malo da liznemo i to ti je sve za danas. Često ni tog jednog 'liza' nije bilo. Sjećam se da ovih šuma, koje su ponovo izrasle, oko Srebrenice nije bilo. Sve je to bilo isječeno, iskrčeno, čak se i korijenje iz zemlje vadilo, jer su se drva ložila za spremanje hrane i ljeti, a zimi i za grijanje."

"Sjećam se kada mi je školski drug ranjen"

Adem Mehmedović Ado u Srebrenicu se vratio prije nekoliko godina. Dvije godine je stariji od Uče s kojim je nerazdvojni prijatelj više od dvadeset godina, od kako ih je, kako kaže „ratna sudbina povezala". Ado je profesor povijesti. Nema posla u školi pa već nekoliko godina radi povremeno kao novinar. Rođen je u Sastavcima, zaseoku Sućeske kod Srebrenice.

Ado priča kako rat na svima ostavi posljedice. „Bez obzira što sam ja imao osam godina kada je počeo rat, neki momenti se urežu u sjećanja i ostaju do kraja života. Moje selo je bilo na prvoj liniji razgraničenja i sjećam se svakodnevnog granatiranja, sjećam se odjeka granata kao i toga da smo mi, sva djeca i žene iz sela, čim počne granatiranje išli u jednu kuću gdje granata nikako nije mogla pasti. To nam je bila svakodnevica. Čim se čuju tenkovi na brdu Koprivno trčali bismo u tu kuću. Sjećam se kad mi je školski drug ranjen, kao sad da gledam njegovo lice zgrčeno od bola i krv kojom je bio obliven."

Kaže kako je mnogo tih trenutaka koji se neizbrisivo urežu u sjećanja, ali napominje da je nekad bilo i lijepih. „Sjećam sa tako momenta kada sam dobio mlađu sestru. Bio je veliki snijeg. Majka, kada je sa sestrom došla iz Srebrenice, odnekud je donijela bombona, koje su, čini mi se, bile najslađe bombone koje sam u životu jeo."

Na pitanje kako se tada živjelo u selu Ado odgovara: „Roditelji su se trudili da nam, koliko je to bilo moguće, olakšaju život. U selu je za razliku od grada ipak bilo malo više hrane, ali bilo je i tu teških trenutaka. Sjećam se da smo jedno vrijeme zbog borbi morali otići iz sela. Živjeli smo neko vrijeme u starom radničkom kontejneru. Bila je zima, nije bilo hrane. Moja majka je skuhala neki grah koji smo svi jeli iz jedne velike zdjele, ali graha je bilo tako malo da smo kao u onim šalama 'lovili grašku u tanjuru'. Ja sam ga nazvao trkaći grah jer to je bila više voda nego grah."

Na pitanje koji mu je trenutak ostao najupečatljiviji u sjećanju, Ado odgovara: „Srpanj 1995. nikad neću zaboraviti. Srebrenica je padala, otac je kroz šume s drugim ljudima krenuo ka Tuzli. Majka, sestra i ja smo krenuli u Potočare. U Potočarima je bila nepregledna masa ljudi. Toliko ljudi nikad prije nisam vidio. Svi su nekud hodali s istim, tužnim izrazom lica, ne znajući što ih čeka. Kad je došla naredba da žene s malom djecom krenu u autobuse, mama je sestru koja je imala godinu i pol nosila u naručju, a mene je držala za ruku. Kada smo došli do autobusa jedan vojnik je majci rekao: „Ti s bebom prođi, a mali ide na ovu stranu" i tako me odvojio. Ništa mi nije bilo jasno, svijet se srušio. Vojnik me je poveo nekoliko metara dok je mama ostala stajati kao ukopna, ukočena od šoka. Nakon minute, dvije, koje su meni izgledale kao vječnost i tih nekoliko koraka zaustavio nas je drugi vojnik i rekao: „Pusti to dijete, ima ih dovoljno odvojenih". Valjda je bio nadređen ovom prvom, ne znam, dok je ovaj mene pustio i šutnuo nogom nazad majci tako da sam se zapetljao u neku žicu i sav izgrebao. Mati me je izvukla i uvela u autobus koji je značio spas", sjeća se Ado.

Mirisalo je da će se nešto ružno dogoditi

Ahmed Ustić ili Brico je rat dočekao u tinejdžerskoj dobi. Imao je 17 godina i sjeća se mnogo detalja: „Kada se to počelo događati sve mi je izgledalo nekako čudno. Nešto se zbiva a ne znaš što je, bilo je to neko novo iskustvo nepoznato i šokantno. Naglo je dosta ljudi iz Srebrenice otišlo, grad je ostao pust. Neka neizvjesnost i napetost se osjećala u zraku. Mirisalo je da će se dogoditi nešto ružno“, priča Brico i na pitanje koji su najteži momenti koje je preživio, odgovara: „Za mene su to bili gubitci članova familije, prijatelja. Čudno je to kako se čovjek navikne na smrt kad ona postane svakodnevna. Čula otupe valjda. Ako pogine čovjek, a nije u pitanju netko od bliskih, smrt kao da te ne dotiče. Mene su postavili da budem u službi čuvanja ratne bolnice. Smrt sam gledao svakodnevno, nije bilo zavoja i drugog medicinskog materijala, nije bilo lijekova. Ljudi su umirali od naizgled bezazlenih rana."

O padu Srebrenice i odlasku iz nje Brico kaže kako tri dana nije mogao jesti ni piti prije nego što će krenuti iz Srebrenice. „Jednostavno smo imali osjećaj da se mora pobjeći odatle jer obruč se stezao i postajalo je sve smrtonosnije. Otišao sam kao bez glave za kolonom odraslih. Toliko sam bio u šoku da se nisam sjetio ni stigao pozdraviti sa svojima. Nisam ni poljubio sestru i mater koje su ostale. Imao sam sreću da preživim."

Brico se odmah nakon rata vratio u Srebrenicu. Sada, kao oženjen čovjek s dvoje djece, nastavio je tradiciju, obiteljski biznis. Djed, stric, tetka i otac su bili frizeri i brice a sada je i on. Sin Redžep će, kaže, studirati ali ipak uči i zanat. Zlu ne trebalo.

„Vratio sam se da nastavim život u svom gradu. Nisam bio zadojen ratom, gledao sam samo da izvučem živu glavu i zato danas nemam problema s ljudima. Susrećem se i družim sa svima. Imam puno prijatelja Srba koji razmišljaju kao i ja. Mnogi od njih su izgubili kao i ja dosta najmilijih jer rat ne pita. Patent, kako ja to kažem, za naš dalji život i život naše djece je život u miru, dijalog i fer suradnja", kaže Brico.

I Učo i Ado i Brico su za kraj rekli još i ovo: „Jedni na druge smo osuđeni, valja nam zajedno, nema druge..."