Smrt na Trgu oslobođenja

Inženjer Tarek Abdel Latif je već izgubio nadu da će u njegovom rodnom Egiptu biti bolje. Tarek je želio sigurniji život za svoju obitelj i bolju budućnost za svoje dvije kćerke. Planirao je odseliti u Kanadu i već je gotovo sakupio sve potrebne isprave. Jedino je još nedostajalo uvjerenje o zdravlju, ali za to je još bilo vremena - on i njegova obitelj su namjeravali krenuti na put tek krajem ove, 2011. godine.

Ali ispalo je drugačije: došao je 25. siječanj 2011. - dan kad su počeli prosvjedi na trgu Tahrir u Kairu. Isprva je bio nepovjerljiv: hoće li se narod doista podići protiv režima Mubaraka? Želio je svojim očima vidjeti, što se tamo događa i kad se vratio, ispričao je svojoj ženi da ima mnogo uništenih automobila i ostataka nasilja. Ali i da ima osjećaj kako je ovaj puta drugačije, kako se u Egiptu doista nešto mijenja. Ovo nisu bili obični prosvjedi - i Tarek je svakako htio biti prisutan.

"Ne boj se, biti ću oprezan"

Mladi inženjer se prije toga nipošto nije bavio politikom, nego se zanimao za tehniku i prirodne znanosti. Ujutro 28. siječnja je, kao i uvijek petkom, krenuo na molitvu i nakon toga je htio na prosvjede na Trgu oslobođenja. Njegova žena Rania se još dobro sjeća o čemu su razgovarali: "Rekla sam mu da bude oprezan i on mi je obećao da se neće izlagati opasnostima. Obećao mi je i da ne ide na Trg oslobođenja kako bi se tukao, nego da bi podigao glas protiv stanja u Egiptu."

To su bile posljednje riječi koje su razmijenili Tarek i Rania, a taj petak je postao dan najkrvavijih sukoba prosvjednika i policije. Tarek se nije vratio kući, a njegova obitelj se dugo raspitivala, što se s njim dogodilo. Jedan prijatelj obitelji se sjetio kako je vidio Tareka još kasno uvečer tog dana, pred zgradom Ministarstva unutrašnjih poslova. Drugi poznanik je čak poslao i fotografiju sa Trga oslobođenja na kojoj je slučajno bio i Tarek.

Ali mladom inženjeru nije bilo ni traga - nije bio niti u jednoj bolnici niti mrtvačnici, a nije bio niti uhapšen: "Sve do početka ožujka smo dobivali proturječna svjedočanstva. Govorili su nam da je u zatvoru, pa onda da ga je odvela vojska." Njegove dvije kćerke, Mariam i Sarah su stalno pitale, gdje je tata, a majka im je odgovarala kako je "na prosvjedima i da tamo svi moraju glasno vikati, jer odgovorni žive u visokim kućama i inače ih ne bi čuli."

"Nepoznato" tijelo u bolnici

Baš kao što je neizvjesnost bila neizdrživa, tako je i Rania bila iznenađena posjetom nepoznatog čovjeka koji joj je došao 8. ožujka, dakle pet tjedana nakon što je Tarek nestao. Pitao ju je, da li joj netko nedostaje u obitelji i kako je čuo od Tarekovih roditelja da im je nestao sin. I taj neznanac već tjednima traži svog brata Ibrahima i zato nešto mora pokazati Raniji i Tarekovom bratu koji im se pridružio.

Odveo ih je u mrtvačnicu gdje su mu pokazali mrtvo tijelo jednog nepoznatog muškarca, ali nakon što je prošlo već pet tjedana, čak niti on nije bio siguran, da li je to njegov brat. Službenik u bolnici mu je priznao da su našli osobnu iskaznicu u džepu nepoznatog mrtvaca naslovljenu na Tareka Abdela Latifa. Neznanac je pitao službenika, zašto nisu obavijestili njegovu obitelj, na što mu je bolnički službenik odgovorio kako se njegova rodbina "ne može pronaći" - makar je adresa njegovih roditelja pisala i na osobnoj iskaznici.

Dva metka za miroljubivog inženjera

Rania je konačno našla svog muža i prepoznala ga je po madežu na lijevoj nozi. Lice mu je bilo teško raspoznatljivo, ne na kraju zbog čak dvije prostrijelne rane u glavi. On je u mrtvačnicu isporučen još istog dana tog kobnog 28. siječnja i to u bolnicu u kojoj otac Ranije radi kao anestezist i koji je također svugdje tražio svog zeta. Ali Rania je čula kako je Mubarakova tajna policija naredila da se ne objave imena svih poginulih kako bi njihova rodbina vjerovala da su u zatvoru kako ne bi sudjelovala na prosvjedima iz straha od odmazde.

34-godišnjoj Raniji je tog dana nestao svijet kojeg je poznavala: "Morala sam se oprostiti od toliko mnogo snova. Željela sam s mojim mužem i obitelji putovati, imali smo još toliko mnogo planova." I plan odlaska u Kanadu je propao, a Rania sada više niti ne želi otići iz Egipta.

Tarekova smrt ne smije biti uzaludna

Ona želi nastaviti i provesti ono za što je poginuo njen muž - i još mnogo prosvjednika na Trgu oslobođenja. Jer nakon slavlja što je "Faraon" Mubarak otišao, mnogi su razočarani onim što je ta siječanjska revolucija postigla. U svakodnevnom razgovoru s pekarom, frizerkom ili kućepaziteljem stalno sluša kako od revolucije zarađuju još manje nego prije i mnogi su zažalili što se revolucija uopće dogodila: "Pokušavam ih uvjeriti u suprotno da ne odustanu od svojih zahtjeva. Stalno im govorim kako profiteri starog režima pokušavaju odgoditi svaku promjenu da mi, Egipćani odustanemo i da njihova moć opet postane veća.

Zato se mlada udovica i dalje bori - za smisao smrti svog muža i za svoju domovinu, Egipat. Ona je još uvijek ponosna na ono što se postiglo na Trgu oslobođenja i želi da Egipat postane uzor, ne samo za arapski svijet: "Želim da ljudi jednom mogu reći, želio bih da moja zemlja bude kao Egipat."

Autorica: Diana Hodali (aš)

Odg.ured: Željka Telišman