Sol na rusko-njemačku ranu

Velik rat – velika glupost. A i mali rat nije manja glupost. Ali ja ni prstom ne mrdam protiv historije – ma koliko bila krvava – ja, njezino slučajno dijete. Da nije bilo 22. lipnja, ovo bi pisao netko drugi. Moje buduće roditelje rat je slučajno bacio na razne strane, slučajno ih nije ubio, slučajno ih je spojio poslije svog kraja i – eto vam mene. Plod slučaja, kao i sva poslijeratna djeca. Nadam se da bih se žrtvovao, da ne dođe do četverogodišnje rusko-njemačke bitke, no tada nitko od mene nije tražio žrtvu – mene nije ni bilo.

Prosuđujem o ratu kao zakašnjeli svjedok.

Eto vam pitanja: da li je bolje da se o tom čudovišnom ratu sudi o ljudskoj prirodi ili ipak ne? Da li rat otkriva istinu o svima nama ili je skriva?

Ne znam kako vi, ali ja mislim da rat izvrne na naličje čovjekovu prirodu, a to znači da je u njoj nešto drečavo vidljivo, a nešto drugo – nije. Rat i otkriva i skriva istinu o čovjeku. Rat nas zaprepasti. A čovjek je, po meni, opasan stvor.

Na vječno pitanje, tko je gori – Staljin ili Hitler, može se reći da su to bila dva kremena, koja su, kresnuvši jedan o drugi, izrodili požar Drugog svjetskog rata. Njih dvojica ne bi mogli ništa zapaliti jedan bez drugog. No, Staljin se prvi pretvorio u vodeći kremen, čineći sve da bi Hitler došao na vlast, i da onda povede rat.

Ne vjerujem u bajku da je Staljin prvi htio napasti Hitlera. Staljin je, smatram, bio uvjeren da je konačno našao prijatelja koji ga moralno opravdava za sve: za kolektiviziranje, teror, smrt milijuna. Hitler je bio jedinstvena pojava u historiji, ravna Staljinu po razmjerima svjetskog zla. Hitler je za Staljina značio privremeni predah, samo što se Staljin grdno prevario u procjeni trajanja predaha.

Smatram da je Hitler mogao pobijediti 1941. samo da nije bio ideološki psihopat. Rusija je posrtala pod Staljinovim zvjerstvima. To što se Staljin odrekao svojih vojnika koji su pali u njemačko zarobljeništvo, govori o unutrašnjoj slabosti njegove vlasti (uostalom, ta tradicija odricanja postoji sve do danas, premda u manjoj meri). Rusija je mogla biti lak plijen. Dovoljno je bilo da joj se da, uvjetno govoreći, podnošljiv režim s elementima nacionalne državnosti. Ali Hitler je mjerio Slavene rasističkim mjerilima, pa je i propao zbog te rasističke „gluposti“.

Staljin je, pak, prekrio slovenskom krvlju cijeli put kojim je prošao rat i upravo je ta krv postala prava zastava čuda pobjede.

Tijekom rata nacisti nisu mogli Rusiji donijeti ništa dobro, samo jad. A „staljinovi sokolovi“ su malo toga dobrog donijeli u osvojenu Europu – uveli su svoj sustav, kolhoze u Poljsku i istočnu Njemačku, teror, mučenje, strijeljanja nepodobnih.

Svatko bi da po svome vidi 22. lipnja 1941. – dan napada nacističke Njemačke na tadašnji Sovjetski Savez. Ja ubrajam taj datum u najveća „ovaploćenja“ (utjelovljenja, inkarnacije) čovjekove gluposti. Hitler i Staljin utrkivali su se u ostvarivanju sumanutih utopija. Njihov sukob je bio predodređen. No, te utopije same po sebi svjedoče o sumanutom djelu čovjekove prirode.

Njemačka (dosta dugo Zapadna, a sada ujedinjena) se pokajala za sav taj užas ratnog vjerolomstva. I na moje oči Rusija je njoj praštala i oprostila. U mom djetinjstvu smo se igrali rata i Nijemci su bili simbol pakla. Potom su Nijemci iz zapadnog dijela zemlje postali simbol ekonomske pobjede i moji vršnjaci su počeli obilaziti hotele proseći od njemačkih gostiju cigarete i žvakaće. Sada se Nijemci i Rusi jedni prema drugima odnose bolje nego što se moglo očekivati. Bez obzira na Ukrajinu, za Nijemce je Rusija doduše slaba, ali organska protuteža američkoj supersili. Rusi od Europe (pa i uopće) najbolje poznaju Njemačku, ona je za njih model humanog, socijalnog društva, koje za Rusiju izgleda kao nedostižni ideal.

S ljudskog stanovišta, rat koji je počeo 22. lipnja danas je velika rana koja je zacijelila, koju obje strane zajednički oplakuju. Ali danas imamo novu historijsku krizu. Uzajamne optužbe Rusije i Zapada zbog zbivanja na Majdanu, Krimu i u istočnoj Ukrajini, ponovo su nam približili 22. lipanj na premalu vremensku udaljenost. Obnavljati zacijeljene rane, proglašavati ih gnojnim čirom – to je politička eksploatacija prošlog rata u Rusiji. Ona je usmjerena na mobilizaciju ruskog stanovništva u ime doživotnog očuvanja parametara aktualne ruske vlasti sa mesijanskom utopijom „Ruskog svijeta“ i parolama tipa „Možemo mi opet kao četrdeset i pete!“ Blago govoreći, to nije najbolji način da se sačuva uzajamno rusko-njemačko povjerenje, a o stvarnim simpatijama i da ne govorimo.

Viktor Jerofejev je rođen 1947. u Moskvi. Autor je knjiga kao što su „Život s idiotom“ (1991.), „Strašni sud“ (1994.), „Ruska ljepotica“ (1996.), „Pet rijeka života“ (1998.), „Enciklopedija ruske duše“ (1999..), „Dobri Staljin“ (2004.).