„Neka djeca spremna na razgovor, neka još uvijek šute“

Nespokojnost. Tako mnogi roditelji u Srbiji ovih dana opisuju osjećaj dok šalju djecu u školu. Tako se osjeća i Ivana Petrović, mama četrnaestogodišnjeg Vuka. I teško joj, kaže, pada saznanje da njegovo školovanje više neće biti „prirodno“.

„To znači da će biti puno nekih restrikcija koje nisu ni prirodne, ni normalne za djecu tog uzrasta", kaže Ivana.

Ona smatra da je država krenula liječiti posljedice, a ne uzroke. „To me jako brine. Brinem se da će se teret kompletne ove užasne situacije koja je nastala poslije ovih ubojstava slomiti ponovo na djeci i da će im stvoriti dodatni pritisak.“

Ujedno je i samokritična: „Ovih dana sam priznala sebi da u 14 godina mog sina nisam bila dovoljno tu onda kada mu je to bilo potrebno. Da li u onim situacijama kad krene na spavanje, pa me ipak traži da mu donesem vodu da bih ušla u njegovu sobu? Ili mi je posao bio važniji od zajedničke šetnje ili neke igre ili učenja? To saznanje me kao roditelja iskreno i jako boli. Stvarno se nadam da se nisam prekasno probudila."

„Dovoljno im je samo pogledati u oči"

U gotovo praznom dvorištu jedne gimnazije u centru Niša stoje dva policajca u uniformi i razgovaraju. Ponetko izađe, ponetko uđe u zgradu. U samoj školi je tišina, koju na trenutak prekida zvono. Zatim graja, ali ne tako glasna. Nema ni mnogo smijeha.

Šesnaestogodišnja Sara s gotovo nevjerojatnom ozbiljnošću priča koliko ju je ova situacija uznemirila: „Mi pričamo o tome i treba se pričati o tome. Moramo stvarno svi priznati da smo potreseni. Mi više ne znamo što da očekujemo od ostale djece, jer ipak ne poznajemo se svi, ali mislim da u srednjim školama nema toliko straha koliko ima u osnovnim školama." Ona dodaje kako im profesori neprekidno ponavljaju da su tu za njih ako imaju bilo kakve strahove i probleme.

„Dovoljno im je samo pogledati u oči, vi vidite da tu postoji tuga“, kaže Zorica Milenković. Ona u Prvoj niškoj gimnaziji „Stevan Sremac" predaje ruski jezik, kao i predmet Jezik, mediji i kultura. Kaže da je za nju osobno najteži ulazak u učionicu bio u četvrtak, dan nakon tragedije u Beogradu.

„Ja imam jedno pravilo, da profesor uvijek mora u učionicu ući s osmjehom, uvijek dobro raspoložen, uvijek s nekim pitanjima prema djeci. Da ih malo opustimo, uvedemo u taj sat. Moji đaci su navikli na to. Ali, vi izraz lica i govor tijela ne možete sakriti i to se naprosto vidjelo. Pretpostavljam da se tako osjećao veliki broj mojih kolega“, kaže profesorica. Dok govori, duboko diše.

„Mislila sam što da kažem, kako da se obratim djeci, to je bila jutarnja smjena. I ulazim u učionicu i jedan muk. Jednostavno vidite sve u njihovim očima, nije bilo potrebe pitati ih. Obično ih poletno pitate: kako ste dječice, hoćemo li u novi radni dan? Sada je jedno takvo pitanje bilo neprimjereno. Prevladali smo tu situaciju tako što sam jednostavno počela pričati kako sam se ja osjećala.“

Nastavnici su djeci i oslonac i model

Djeca su se tada, kaže, „počela otvarati": „Neka djeca su od starta bila spremna na razgovor, a neka djeca još uvijek šute, nisu izrazila svoje osjećaje. Naravno, svi su tužni. U očima im vidite i tugu i strah. Vi vidite da imaju mnogo toga za reći, da im se mnogo toga mota po glavi, ali da ne znaju kako to izgovoriti i što točno trebaju reći. Informacije se među njima brzo šire preko društvenih mreža i vidi se da im je djelovalo i strašno i tužno, a nekima daleko, neshvatljivo."

Kako će ubuduće izgledati nastava i o čemu bi sve trebalo voditi računa? Milenković kaže kako se ne smije zaboraviti da su nastavnici djeci i oslonac i model.

„Kako se mi osjećamo i kako se ponašamo – mi ta raspoloženja prenosimo i na njih, neminovno je. I moramo mnogo više raditi na mnogim stvarima nego što smo radili do sada. Neophodna nam je pomoć stručnjaka, psihologa, ne samo roditeljima i đacima, nego i nama koji smo u nastavi i radimo s djecom. Moramo ih izvući iz ove situacije i nekako se lagano vratiti normalnoj nastavi. Ali, to mora biti postepeno."

Profesorica ujedno ukazuje na to da se mora mnogo više raditi na podizanju moralnosti, empatije i humanosti: „Mislim da se svi moramo zagledati u sebe i mnogo više povesti računa o izgovorenoj riječi. Odgovornost i moralnost je nešto što je jako bitno. Tolerancija, podrška. Ja stalno kažem, zagrlite svog druga, upoznajte se bolje, vidite što volite, što vas čini sretnima. Ako vidite da je netko tužan, pitajte ga, pomozite mu, ponudite mu svoju podršku. Moramo biti privrženiji jedni drugima."

Vrlo je važna i medijska pismenost, naglašava profesorica niške gimnazije. „I djeca i odrasli trebaju više raditi na tome da bi razlikovali i filtrirali informacije“, ističe Milenković, ali i naglašava kako je „nužno da mladi znaju da je život lijep".

I Vukova mama Ivana vjeruje da se društvo mora okrenuti i lijepim stvarima i da djeca moraju normalno živjeti. Kaže kako ju ne plaši da bi se nešto slično moglo ponoviti, ali i da je boli to što njen četrnaestogodišnji sin ima potrebu da ju tješi. Prije par dana joj je rekao: „Mama, ne brini se, ja sam pacifist. A osim što sam pacifist, ja sam i tolerantan."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu