Sreća je pitanje prave frekvencije

U svojoj svakodnevici se Andreas Šoljan prvenstveno bavi temom gubitka: prekidom partnerstva, razvodom braka, smrću... No, njegovu pomoć, navodi ovaj psihoterapeut iz Düsseldorfa, često potražuju i oni kojima se vlastiti život čini „predobrim, prepozitivnim“. „I čista sreća nas može učiniti nesretnim. Pogotovo ukoliko se odjednom dogodi previše lijepih događaja; ako dobijemo zanimljiv posao, novog partnera u kojeg smo doista jako zaljubljeni, vjenčanje ili povoljnu priliku za kupnju nekretnine. Sve nam to može jednostavno biti previše i tako možemo postati tužni“, objašnjava Šoljan.

Sreća je individualan osjećaj

U razgovoru za Deutsche Welle ovaj psiholog navodi primjer dvaju muškaraca, njegovih, kako kaže, pacijenata. Jedan od njih je ne svojom krivnjom doživio motociklističku nesreću i od tada je oduzet. U Šoljanovu ordinaciju je ušao s osmijehom na licu, a kada ga je ovaj na kraju upitao koliko procjenjuje svoj osjećaj sreće na skali od jedan do šest, mladić je odgovorio – 4,1. Jedan drugi pacijent, također muškarac koji je potražio Šoljanovu pomoć, je na lutriji dobio pola milijuna eura. No, ovaj dobitak je očito bio prevelik događaj. Na skali od jedan do šest, on je svoj osjećaj sreće također označio brojem 4. „To su jasni primjeri da je sreća zapravo vrlo individualan osjećaj i da ju vrlo različito doživljavamo“, navodi Šoljan.

Tuga je najčešće jedna zdrava reakcija

Prema mišljenju psihijatra Rolanda Urbana, svi osjećaji nesreće imaju nešto zajedničko, a to je da uzroci uvijek leže u događajima na koje ne možemo utjecati, bilo da je riječ o bolestima, o smrti bliske osobe ili nekom drugom gubitku. „I taj se osjećaj počinje smanjivati u trenutku kada osoba postane sposobna ili dobije mogućnost da nešto promijeni – bilo kod sebe ili kod drugih“, kaže Urban. On kao primjer navodi slučaj jedne žene koja žali za preminulim suprugom. No, u trenutku kada se počela brinuti za nemoćnu susjedu, njezin osjećaj osobne nesreće se umanjio. Osim toga, uz ovaj socijalni angažman, uz ovu zadaću postala je življa, a misli joj se nisu stalno kretale oko teme vlastitog gubitka.

Međutim, ovaj psihijatar upozorava i na činjenicu kako treba razlikovati osjećaj nesreće, tugu od psihičkih poremećaja ili bolesti. „Kada se osjećamo nesretnima, proživljavamo jedno doista bolno iskustvo, no ovaj osjećaj nema ništa zajedničkog sa psihičkim poremećajima ili pravim bolestima. Mnogo puta ljudi kažu da su nesretni i da pate od depresije. No, u pitanju može biti nešto sasvim drugo“, navodi Urban. On dodaje kako primjerice, pacijenti koji boluju od Alzheimerove bolesti, pate od zaboravnosti i činjenice da se sve manje snalaze u svijetu u kojem žive. „Ovaj gubitak raznih sposobnosti, ove pacijente čini nesretnima. No, zapravo je uzrok njihovoj tuzi demencija, odnosno, Alzheimerova bolest, a tuga koju osjećaju sasvim normalna. Isto tako je normalno tugovati nakon gubitka bliske osobe, to su sasvim normalne reakcije zdravih osoba“, objašnjava on. Urban međutim dodaje kako se ne slaže s dijagnostičkim katalogom Američkog društva psihijatara, prema kojem je svatko tko je duže od četiri tjedna tužan – zapravo depresivan. „Na ovaj način od zdravih činimo bolesne“, kaže ovaj psihijatar.

I sreća se može naučiti

No, mnoge poteškoće s kojima se sučeljavamo u životu su vrlo često zasnovane na određenom načinu ponašanja koji smo naučili još u djetinjstvu. „Riječ je o nesvjesnim programima. Primjerice, svjesno se često žalimo i kažemo da nešto ne možemo učiniti, dok drugi to mogu. U takvim slučajevima psihoterapija može pomoći. Nakon nekog vremena se može uvidjeti kako je riječ samo o programu koji onemogućava da nešto možemo učiniti“, navodi psihoterapeut Stephan Lermer. Isto tako, mnogi tek u dubokim životnim krizama shvate da su uvijek živjeli drugačije nego što su to zapravo željeli. „Osim toga, mnogi krize u kojima se nalaze uzrokuju sami“, tvrdi Lermer. On navodi primjer jednog muškarca koji tuguje jer ga je supruga napustila. „Desetljećima su živjeli zajedno i aranžirali se s problemom da ona u seksualnom odnosu s njime ne može doživjeti orgazam. Jednoga dana, ona upoznaje učitelja tenisa i zaključuje kako bi s njime mogla konačno doživjeti željeni vrhunac. Njezin suprug reagira vrlo razumno i kaže joj da neka pokuša. Eksperiment joj pruži ono što je priželjkivala i nakon dva tjedna, žena je napustila supruga...“, priča Stephan Lermer.

Prema njegovom mišljenju tuga i nesreća su sastavni dio života, baš kao što je tama jedan dio svjetlosti. „A potraga za više sreće u životu zapravo može početi tek kada počinjemo pronalaziti sebe. Moramo poznavati svoje potrebe i želje. Moramo se pitati što zapravo želimo i što nam je važno“, kaže ovaj psihoterapeut. Znanstvena istraživanja sreće primjerice pokazuju da konzum sam po sebi ne čini sretnim. „Mogli bismo reći da je siguran put u nesreću ukoliko se uspoređujemo s drugima, dok je najveći izvor sreće pomaganje drugima i ako pokušavamo druge učiniti sretnim“, kaže Lermer.

Nekoć su mnogi sreću tražili u vjeri, u religiji ili pak u romantičnoj čežnji. No, to se u međuvremenu promijenilo. „Danas kažemo da se sreća ne nalazi negdje daleko izvan nas, na nekom drugom kraju svijeta, već s druge strane duše. Mi ju samo moramo otkriti. Zapravo se može reći da je sreća kao radio-valovi. Oni su uvijek ovdje. Moramo samo biti podešeni na pravu frekvenciju i primiti je“, zaključuje Lermer.